U sebi sam konto: Pa sta ako je rat? Takvo vrijeme i slicno. Vozili smo se uz Majevicu i polako sam od crnih misli prelazio na razgledanje super okolisa. Onda sam lutao malo pogledom da bi se na kraju vratio ponovo na neke crne misli razmisljao sam o djevojci, o drugarima, o ludim provodima i svemu sto smo dozivljavali, od onih ruznih trenutaka do onih nasih gluparija koje su nas uvijek cinile tako ponosnim a da nismo imali pojma koliko smjesni i glupi ispadamo, ali to smo bili mi i ponosni sto smo takvi. Dan danas se smijem nekim nasim budalastinama, a vjerujem prijatelju i ti isto kao i ja. Bilo je lijepih trenutaka. Najdraze mi je kad smo se spustali u kontejneru niz ono brdo pa policajac latio mene i tebe, sjecas se kad smo morali da vratimo kontejner na predvidjeno mjesto?
Bacio je ostatak cigare i onda smo se nasmijali i ja i on. Onda se opet zamislio pa me pitao: Kontam sad drug koliko nas je ostalo poslije ovog sranja? Tad sam se i ja zamislio.. cifra nasih prijatelja drasticno se smanjila a vecina je stradala u ratu ili poslije rata. Koliko znam zivi i relativno zdravi smo ja on i jos dva nasa prijatelja iz djetinjstva, ali oni su rijetki koji su uspjeli srediti zivot… sad smo obojica bili u nekom bedu a on je nastavio pricat: znas taj dan je bio veoma lijep sunce toplo cak sam razmisljao da zamolim svoje da stanemo negdje i odmorimo se na nekom proplanku. Naravno to njima nije padalao na pamet, a onda moje sanjarenje je prekinuto. Jedna od prvih barikada na koje smo naisli... bila je to neka improvizovana prepreka na putu. Ljudi su nosili maske i bili naoruzani do zuba, ali pored strasnog izgleda izgledali su na trenutak prilicno uljudni da ne kazem nekako cudno fini...
(kapacitete)
Nema komentara:
Objavi komentar