Bila je to velika ekipa rukometaša sarajevske Bosne, generacija koja je u svoje vitrine pospremila Kup nekadašnje Jugoslavije. Najčešće su igrali u sastavu:
- Nožica
- Mostarac
- Pilić
- Janjić
- Čengić
- Šarenkapa
- Rebić,
- Metikoš
- Vuković i
- Milošević.
Sredinom šezdesetih godina prošlog stoljeća bili s u jedna od najboljih rukometnih momčadi Starog kontinenta, no niko od tih momaka, koji su kasnije izgradili izvanredne karijere u novinarstvu, advokaturi ili arhitekturi, nije ni slutio kako će se sudbina sa svima njima tri desetljeća kasnije surovo poigrati i da će možda najbolji od njih, Goran Čengić, okončati svoj život pod kamom Veselina Vlahovića Batka, zloglasnog četničkog ubice iz okupiranog sarajevskog naselja Grbavica.
Goran je završio studij na Likovnoj akademiji, no nakon što je upoznao svoju buduću suprugu, sve što je htio bilo je miran porodični život s Anjom i sinovima. No, stiglo je ljeto 1992. godine i četnici protjeruju Bošnjake i Hrvate iz njihovih stanova na Grbavici, oni sretniji prelaze na drugu stranu Miljacke, ostali svoj život ostavljaju po zavučenim ćoškovima naselja. U kasno popodne Batko sa svojom braćom po zločinu upada u stan doktora Husnije Čerimagića, Goranovog komšije.
Nakon što je čuo vriske, Goran silazi i spasava doktora od sigurne smrt, no Batko se nedugo potom vraća i odvodi ih obojicu u nepoznato. Goranovo tijelo ekshumirano je tek nekoliko godina po reintegraciji Grbavice. Supruga i djeca, srećom, to nisu vidjeli, nekoliko dana ranije,nakon što im je granatiran stan, otišli su sa Grbavice. U slobodni dio Sarajeva spremao se i Goran.
Razmjena je već bila dogovorena za tri dana.
«Amor Mašović mi nije dao da pogledam njegovo tijelo u mrtvačnici u Visokom», priča nam Goranova majka Nataša Zimonjić – Čengić.
«Kazao mi je da to neću podnijeti, ali sam ipak
pogledala i prepoznala Goranov džemper. Sjećam se da ga je, igrom sudbine, kupio upravo u Visokom.»
Goranova majka je porijeklom iz partizanske porodice, sa svojim suprugom Feridom Čengićem Fićom, prvim sarajevskim gradonačelnikom nakon II svjetskog rata, upoznala se dok su oboje bili u partizanima. Imali su trojicu sinova, Goran i Igor su mrtvi, sa majkom je ostao samo bolesni Rodoljub, Roćko kako ga svi zovu, kome je Rodoljub Čolaković bio kum.
«Godinama sam tražila bilo kakvu informaciju o svom sinu koji je ubijen samo zato što je pokušavao spasiti svoje prijatelje i komšije», priča nam Nataša.
«Ljudi koji su izlazili sa Grbavice nisu znali ništa o njemu, a oni koji su znali, nisu mi htjeli kazati istinu, valjda da bi me poštedili. Tek sam mnogo kasnije saznala da je ubijen i ostavljen u nekom potoku izvan Grbavice.
»Pokušavala je doći i do informaciju o zlogalsnom Batku, pokušavajući ga izvesti pred sud, no bezuspješno.
«Čak sam došla i do Mila Đukanovića, on je tada bio premijer Crne Gore i obećao mi je da će ga uhapsiti. Kažu da se Batku na dušu stavlja oko 300 ljudi. No, nikada ništa od toga nije stiglo pred sud.»
Svoje staračke dane Nataša provodi u malom stanu u naselju Mojmilo, sa sinom Rodoljubom listajući stare porodične albume i sjećajući se sretnijih vremena.Muž Ferid davno je napustio ovaj svijet, slomljen nakon višegodišnje torture na Golom otoku i zatvorskih dana prije II svjetskog rata u Sremskoj Mitrovici.
Goranova djeca, sinovi Vanja i Srđan žive s majkom Gordanom u stanu iz kojeg im je otac odveden u smrt, nadajući se kako će jednoga dana neko u Sarajevu njihovom ocu podići spomen bistu ili jednu od ulica nazvati njegovim imenom.
Njegova je porodica to zaslužila, Goranov ujak Miodrag Kovačević spasio je od četničke kame na desetine Bošnjaka u Gacku, o čemu je nedavno posvjedočio i Mostarac Midhat Ćimić. Srđan Aleksić, hrabri mladić iz Trebinja, koji je ubijen spašavajući svoje prijatelje Bošnjake, Goranov je daljnji rođak. Ako se dublje zaroni u njihovo porodično stablo, doći se i do tetke Ksenije, partizanke ubijene u 21. godini na Majevici, čija je baka bila prva rođaka italijanske princeze Katarine.
No, posebno mjesto u njihovoj porodici zaslužuje bratić Stevan Zimonjić, beogradski ilegalac koji je obješen tri dana pre oslobođenje srbijanske prijestolnice. Po njemu je lik iz popularne serije Otpisani, kojeg je otjelovio Voja Brajović, dobio ime Tihi.
Nedim Hasić
Nema komentara:
Objavi komentar