ULOGA DIANE BUDISAVLJEVIĆ U ZBRINJAVANJU DJECE STRADALNIKA RATA U RAZDOBLJU 1941. DO 1945. GODINE

Postoji vise dokumenata o tome kako su socijalni aktivisti pomagali stradalnicima, posebno djeci u toku II svjetskog rata. Medju njima bila je i Diana Budisavljevic (1891. - 1978., Innsbruck). Njezin rad predstavlja izuzetan doprinos zbrinjavanju djece, ali i profesionalizaciji socijalnog rada.

Diana Budisavljević, rođena Obexer, rodila se i školovala u Innsbrucku, Austrija. Nakon završene srednje škole udala se za dr. med. Julija Budisavljevića. Dr. Budisavljević je završio Studij medicine u Innsbrucku. Po osnutku Medicinskog fakulteta u Zagrebu bio je imenovan profesorom kirurgije, te zajedno sa suprugom dolazi u Zagreb 1919. godine, gdje je osnovao Zavod za kirurgiju pri Medicinskom fakultetu. Početkom 2. svjetskog rata gospođa Budisavljević bila je majka dviju odraslih kćeri, već i baka, a pripadala je višim zagrebačkim intelektualnim krugovima. Kad je saznala za stradanje pravoslavnih žena i djece u logoru Lobor grad, sa skupinom suradnika, od kojih su bili najznačajniji dr. ing. Marko Vidaković i ing. Đuro Vukosavljević, organizirala je akciju za pomoć vođenu pod imenom "Akcija Diane Budisavljević" (u daljnjem tekstu Akcija DB). Od početnih aktivnosti skupljanja pomoći u hrani, odjeći i lijekovima za stradale žene i djecu Akcije DB je značajno proširila raspon djelovanja kad je gospođa Budisavljević saznala da se u logoru Stara Gradiška nalazi veliki broj nezbrinute djece. Kao što se navodi u njezinoj biografiji: "Uz pomoć njemačkog oficira von Kotziana dobivena je dozvola za dovođenje te djece iz logora. U organizaciji Ministarstva udružbe, ponajviše prof. Kamila Breslera2, koji je osigurao smještaj djece u Zagrebu, Jastrebarskom, a kasnije i Sisku, te uz pomoć sestara Crvenog križa, djeca su u nekoliko transporta dovedena iz logora. D. Budisavljević odjevena u uniformu sestre bolničarke Crvenog križa sudjeluje u transportu djece iz stare Gradiške, Mlake i Jablanca" (Kolanović, 2003.: 261). Jedna od značajnih aktivnosti Akcije DB, je bila i nabava mlijeka za zagrebačku djecu preko Međunarodnog Crvenog križa u Ženevi 1943. godine.

Izvodi iz njenog dnevnika:

23. listopada 1941.
Moja šogorica, gđa Mira Kušević saznala je da postoji veliki koncentracijski logor u kojem se osim Židovki nalaze i pravoslavke s djecom. ... Odlučile smo se o tome pobliže informirati u Židovskoj općini ... U to vrijeme smo samo namjeravale mjesečno davati novčane priloge.

6. veljače 1942.
Uvijek se našao netko da pomogne Židovkama i komunistkinjama, dok se za pravoslavne nije nitko brinuo.

26. veljače 1942.
Ujutro odlazim prof. Bresleru. Saznajem da je i on bio pozvan na odgovornost zbog putnog naloga kojeg mi je izdao. No, moje traženje da nekog drugog pošalje u Lobor-grad nije prihvatio. Smatrao je, naprotiv, da trebam sve provesti kako je dogovoreno i tako svima pokazati da se strogo držim propisa koje je izdao poglavnik.
Nakon Ministarstva udružbe odlazim u ustaški Židovski odsjek Ustaške policije pokušati dobiti dozvolu za rad. Predstojnik me primio vrlo ljubazno, ali smatrajući da nije nadležan, ne želi mi dati pismeno odobrenje ... Kaže da mogu mirno nastaviti s radom… Konačno je na moju opetovanu izjavu da od Ravnateljstva za sigurnost ne mogu dobiti ništa napismeno, dr. Kühnel bio spreman izdati pismenu dozvolu. Mogla sam je podići idući dan.

27. veljače 1942.
Dobivam pismenu dozvolu za vođenje akcije. Odmah sam je odnijela fotografu i dala napraviti nekoliko kopija. Polazeći od ove dozvole za koju sam točno znala da mi u određenim prilikama neće ništa značiti, odlučila sam, usprkos prigovoru mog muža, nastaviti Akciju, budući su se i svi moji suradnici izjasnili za nastavak rada.

14. lipanj 1942.
To mi je bio najljepši dar koji sam u životu dobila – mogućnost da ljude oslobodim od sigurne smrti….

10. srpanj 1942.
A onda je došlo nešto stravično. Sobe bez ikakvog namještaja. Bile su tu samo noćne posude, a na podu su sjedila ili ležala neopisivo mršava mala djeca. Svakom se djetetu već mogla nazrijeti smrt u očima. Što s njima učiniti? (Dječja bolnica u Staroj Gradiški)

1. travanja 1943. godine
U Ministarstvu udružbe saznajem za isključenje prof. Breslera iz Crvenog križa. Između ostalog mu se predbacuje da je u vezi sa mnom i da mi prenosi informacije o zbivanjima na terenu. To ne odgovara činjenicama. U gotovo svim slučajevima sam o postupcima s djecom već znam i odlazila sam k njemu samo kako bih se posavjetovala o mogućnostima pomoći.

19. listopada 1943.
Odlučila sam napraviti novi popis djece za koju ne znamo gdje se nalaze i to prema abecednom redu imena majke. Nadamo se da ćemo tako identificirati još neku bezimenu djecu. U kartoteci imamo mnogo djece za koju samo piše da su preuzeta iz logora i onda opet mnogo djece koja su kolonizirana, a za koju se ne zna odakle su.

9. travanj 1944.
Nakon ručka su ponovno došle žene koje su bile kod mene 7. Dala sam im pismene preporuke za svećenika u općinama gdje su im kolonizirana djeca. Kako su me djeca kasnije obavijestila (žene su bile nepismene), oba hranitelja su prihvatila i majke. Tako je uspjelo sjedinjenje majke s njihovom djecom.

28. svibnja 1945.
Predajem kartoteku (po nalogu potpisanom od Tatjane Marinić – opaska M. A.), bilježnice za nalaženje nepoznate djece, registar za fotografije i bilježnice s popisom posebnih oznaka na djeci. Osim abecednog rasporeda imali smo još i poseban raspored, kako bismo po mogućnosti pokušali identificirati što je moguće veći broj nepoznate djece. Bio je to glavni cilj koji smo si postavili za razdoblje nakon rata. Pronalaženje veće, točno popisne djece, nije nikom zadavalo teškoće. No, željeli smo što je moguće više male djece vratiti njihovim roditeljima. I bila je to sad velika bol, moja i gospođe Đakule, da nam se tako naglo naš rad na našoj kartoteci oduzeo i da nam je na taj način bilo onemogućeno to ostvariti. Znali smo da će sada mnoge majke uzalud tražiti svoju djecu. 

Slijedi opis akcije zbrinjavanja djece u kojoj je opravdano istaknuta uloga prof. Breslera i Crvenog križa, poimenično Jane Koch te Tatjane Marinić, aktivistice KPJ.
Diana Budisavljević se spominje još dva puta. Jednom uz Dragicu Habazin, kao jedna od dobrovoljnih bolničarki sestara Crvenog križa koje su došle početkom srpnja u Staru Gradišku (str. 129). Na samom kraju tog poglavlja S. Ogrizović ponovo spominje Dianu Budisavljević:

Doktorica Budisavljević je bez znanja ustaša načinila dvostruku kartoteku. Duplikate je sakrila i kad je Zagreb oslobođen, donijela ih je Tatjani Marinić, tada načelnici odjela za brigu o djeci u Ministarstvu socijalnog staranja, gdje je radio i profesor Brössler. Tatjana se pobrinula da se po selima na Kozari razglasi da su djeca smještena u Zagrebu. I počeli su dolaziti roditelji u potrazi za svojom izgubljenom, otetom djecom. (Ogrizović, 1977.:153)