Koliko ih je u našoj zemlji, na kontinentu, cijelom svijetu u prodaji, koliko ih je već prodano u posebnoj ponudi po sniženoj cijeni, uzmi tri plati dvije?
Tko ih je kupio i tko ih je prodao?
"U predvorju gostionice jednog grada koji je bio glavni grad guvernerata, ušla su prilično mala kola na oprugama, poput onih na kojima putuju neženje, umirovljeni general-pukovnici, kapetani,veleposjednici zemlje koji posjeduju stotinjak duša seljaka: jednom riječju, svi oni koje nazivamo gospodom srednjeg ranga. U kočiji je sjedio gospodin koji i nije bio baš zgodan čovjek ...".
Tako počinju "Mrtve Duše", roman Nikolaja Vasiljeviča Gogolja.
Ruski pustolov kupuje mrtve sluge i kmetove,"mrtve duše" na koje vlasnici moraju plaćati porez sve do sljedećeg popisa stanovništva kojim se potvrđuje smrt.
Unosan posao za vlasnike, ali i za varalicu Čičikova.
Čičikov želi napraviti popis mrtvih duša i dobiti značajan iznos novca od vlasti koje financiraju one što svoju radnu snagu presele u nenaseljena područja južne Rusije.
Kada dobije novac, Čičikov namjerava iščeznuti.
Glad, siromaštvo i epidemije koje u grob tjeraju veliki broj seljaka su za njega dobre vijesti.
Više mrtvih duša za kupiti i preprodati biznis je biznis.
Hrvatske, europske, američke i ostale mrtve duše umiru prije vremena samo kako bi bile kupljene.
Čujete li tišinu politike?
Čujete li tišinu sindikata?
Profesora i rektora sveučilišta?
Umjetnika
Sportskih šampiona?
Čujete li tišinu predstavnika građanske klase?
Čujete li tišinu šefova velikih poduzeća?
Institucija?
Gdje su svi?
Mrtvi, ali smrt još nije potvrđena i službeno registrirana.
Sve je na prodaju, i sve je već kupljeno.
Odgovornost ovih zombija demokracije za to je ogromna.
Uživaju u prednostima svojih uloga ne ispunjavajući svoje dužnosti.
Mrtve duše ne poznaju pokajanje, prodale su svoju savjest u zamjenu za društvene promocije, gledanost, sigurnost i moć.
Banke su postale sinonim za teroriste, a poduzetnici za lopove.
Urednik novina opscena skandalozna riječ ekvivalentna crvu.
Tko još uvijek nije mrtav iznutra nije na prodaju,onaj koji nije korumpiran ne može postati dio sustava koji je postao veliki klub sa sjedištima u prvoj, drugoj i trećoj klasi.
Najvažnije je postalo biti članom kluba, krcati se iz koristoljublja ili straha, pa koštalo koliko koštalo, čak i ako je cijena dostojanstvo.
Tko je izvan sustava može vidjeti ovu vojsku mrtvih duša poput Edena, ili kao nepodnošljivi pakao.
Što više svijet propada, to je više mrtvih duša na tržištu i njihova cijena pada.
Zakon ponude i potražnje, što je više sluga, to manje koštaju.
Novac je najjači otrov kojeg je čovjek ikad napravio, zarazniji od kuge, korozivniji od solne kiseline i razorniji od sifilisa.
Jeste li ikad primijetili da i kad u društvu novac postaje nedostupan, realno bogatstvo i dalje ostaje svuda oko nas?
Čak i u vrijeme financijskih kataklizmi, proizvoda i usluga još uvijek ima u izobilju.
Kako se uopće moglo dogoditi da ljudski izum, novac,preuzme kontrolu i nad našim mislima i nad razvojem naših društava?
Kako je moguće da smo pred aktualnom financijskom krizom i sličnim prijetnjama za ljudsku civilizaciju potpuno nemoćni?
Odgovor je jednostavan:
Tko god da je na vlasti u nekom društvu, taj stvara svoj novac.
Ako želite saznati tko je na vlasti, saznajte tko stvara novac.
Počelo je sa popovima, nakon njih su došli kraljevi, a onda su se pojavile centralne banke.
Moramo shvatiti da novac nije potreba već samo alat.
Na primjer, benzinom pokrećemo auto, međutim ako pronađemo drugačiji način za pokretanje automobila što može biti struja, benzin više nećemo trebati.
Ono što danas trebamo je alternativa postojećem novčanom sustavu koja će pridonositi, a ne potkopavati tu veliku transformaciju društva za kojom toliko žudimo.
Kako je sav iznos novca u opticaju dug-glavnica prema središnjim i poslovnim bankama,privatnim institucijama,u cirkulaciji nikada nema odgovarajuće količine novca jer banke ne izdaju novac za plaćanje kamata.
Zbog toga iza novog novca uvijek dolazi još noviji novac, nove mrtve duše i sve veća tišina.
Državama upravlja politika, politikom upravlja novac, novcem upravljaju banke, a bankama upravljaju bogovi.
Novac je potpuno suprotan od politike.
Politika osmozom postaje novac, općine dionička društva, a političe stranke poslovni komiteti.
Politika ne može postojati bez novca,politika se ne može ni voditi bez novca.
Politika ima svoje troškove,a društvena zajednica svoje potrebe.
U zatvorenom krugu u kojem su privatne banke te kojima je politika prepustila osnovno pravo svake društvene zajednice,ono na monetarnu suverenost odnosno na izdavanje vlastitog novca, svaka je politika mrtva duša iza čijih se praznih obećanja, ako nisu u suprotnosti s voljom bogova, skrivaju nova zaduženja za ljudsku zajednicu.
Da, politika je kurva, a bogovi su pederi.
"Tko će financirati bankrotirane države, banke i poduzeća" upita Mujo Hasu.
Haso odvrati:
"Znaš li bolan Mujo zašto centralni bankari obožavaju film Planeta Majmuna"?
"Pojma nemam Haso,reci",odgovori mu Mujo.
"Pa zato bolan Mujo što su na planeti majmuna ljudi robovi majmunima majmuni ih sile da rade za njih,ubijaju ih, muče i koriste za zabavu".
Ni banke ni država ne proizvode ništa,one su se ovakvom prirodom svog postojanja pretvorile u parazite, nametnike koji su nam isisali zadnju kap krvi.
Ljudi svijeta izolirani izvan zatvorenog kruga mrtvih duša shvatili su da se vladama za njih živo fućka.
Vlade ne brinu o nama i našoj djeci, ne brinu o našim pravima, blagostanju i sigurnosti, njima se jednostavno neda zajebavati oko nas.
Vlade interesira samo vlastita moć.
To im je jedina briga ,veća i što rasprostranjenija moć.
Jedino pravo koje nam je preostalo je:vo naprijed u zatvoreni krug mrtvih duša!
U diktaturi u kojoj živimo,država je naizgled suverena i svi kroz služenje državi služe banci.
U slobodnoj zemlji međutim, Mi Ljudi imamo prvu i posljednju riječ, Mi Ljudi smo suvereni vladari,a država postoji samo uz odobrenje Nas Ljudi.
Ako vam život slabo ide od ruke to je zbog toga što vjerujete u stvari koje nisu istinite i radite stvari koje ne funkcioniraju.
Čim prije to shvatite, postat ćete slobodni da izabirete druge opcije.
Što vas u tome spriječava?
27. 04. 2010.
09. 04. 2010.
I dok su se poslednje ...
I dok su se poslednje zvezde gasile
u zagrljaju tvom sam bila.
Nisi ni slutio tada kakvu bol sam krila
al cutala sam jer sam te volela vise nego sebe.
i nisam smela da te pitam
sta postoji izmedzu tebe i nje.
Robinja sam tvoja bila,
sastajali smo se kad si hteo
ali to je kratko trajalo
jer od nje nisi smeo.
Pruzala sam ti srce svoje
i za ljubav te molila,
i ovo sam znala
da te je ona opkolila.
Govorio si mi da me volis
i da neverujem drugima sta kazu.
Ja sam ti tada poverovala
i rekla da drugi lazu.
Smejali su mi se drugi u lice
sto sam robinja tvoja postala.
Ali ja na to nisam gledala
vec
u zagrljaju tvom sam bila.
Nisi ni slutio tada kakvu bol sam krila
al cutala sam jer sam te volela vise nego sebe.
i nisam smela da te pitam
sta postoji izmedzu tebe i nje.
Robinja sam tvoja bila,
sastajali smo se kad si hteo
ali to je kratko trajalo
jer od nje nisi smeo.
Pruzala sam ti srce svoje
i za ljubav te molila,
i ovo sam znala
da te je ona opkolila.
Govorio si mi da me volis
i da neverujem drugima sta kazu.
Ja sam ti tada poverovala
i rekla da drugi lazu.
Smejali su mi se drugi u lice
sto sam robinja tvoja postala.
Ali ja na to nisam gledala
vec
06. 04. 2010.
Danilo Srdic
| Danilo je rodjen 1896 u Vrhovinama, u Lici, gdje je zavrsio osnovnu skolu poslije koje je bio kiridzija i prevozio balvane i drugu robu, sve do 1914. kada je izbio rat i bio pozvan u vojsku. Sluzio je u 79.lickoj regimenti austrougarske vojske koja je ratovala na galicijskom ratistu. U jesen 1915. Srdic icio njegov 13. mars- bataljon su se predali Rusima. Jedno vrijeme je preoveo u zarobljenickom logoru, a onda je, maja 1916. godine sa hiljadama drugih svojih zemljaka stupio u I srpsku dobrovoljacku diviziju. U prvim danima oktobarske revolucije Srdic je komandovao I jugoslovenskim komunistickim pukom. Zatim se borio na celu konjickih jedinica pod rukovodstvom proslavljenih heroja Oktobra Timosenka i Budjonija. Ubrzo postaje komandant konjickog puka, pa brigade, pa divizije. Bio je veoma hrabar. Nosio je uza se cak tri sablje- kad se u boju jedna prepolovi vadio je iz korica drugu, pa trecu. O njemu je marsal Budjoni pricao: «Uvijek je nalazio izlaz, djelovao je smjelo, odvazno i uvijek je pobjedjivao. Mladsi komandant puka ispisao je mnogo svjetlih stranica istorije borbe protiv neprijatelja sovjetske vlasti. Zbog njegove smjelosti, hrabrosti i odvaznosti s hrabrom su ga prozvali – neustrasivi.» U jesen 1919 bio je upucen u Moskvu na specijalni kurs za komandanta brigada i divizija pri novoosnovanoj Vojnoj akademiji Crvene armije. Kao proslavljeni ratnik zajedno sa ostalim slusaocima kursa bio je gost na IX kongresu Svesavezne komunisticke partijeboljsevika. Tada je zajedno sa Aleksom Dundicem bio predstavljen i licno Vladimiru Iljicu Lanjinu. U Crvenoj armiji Srdic je brzo napredovao, sve do general-pukovnika, najviseg cina od svih koje je jedan Jugosloven strkao u Sovjetskoj armiji. Izabran je za clana CK KP Bjelorusije. Srdicu je te veceri 1936. na prijemu u Kremlju, eto ukazana narocita cast, eto «pobratimio» se sa Staljinom! Upravo je razgovarao sa komadantom vojnog bjeloruskog okruga Jeronimom Uborevicem, kad mu pridje marsal Budjoni. -Danilo Feodorovicu, drug Josif Visarionovic, zeli da te vidi! Posao je zurnim korakom i zaustavio se pred vecom grupom drzavnih i partijskih drzavnika u kojoj se nalazio i Staljin. Ovaj ga je odmah primjetio, malo se izdvojio pa ce Budjoniju: - Nu, Semjone Mihajlovicu, predstavi mi svog cuvenog granicara. Srdic je stupio korak napred i stao mirno, malo se naklonio i pozdravio vojnicki. - Gle kakav si – balkanski orao... O tvom talentu mnogo su mi govorili. Staljin je bio u bluzi jednostavnog vojnickog kroja., rasta dosta nizeg o svog generala, cetrdesetgodisnjeg dva metra visokog lickog gorstaka, na cijim su grudima blistala najvisa sovjetska odlikovanja. Staljin upita Srdica: -Reci ako bude rata na cijem ces tlu ratovati? -Na neprijateljskom. Njegova noga ne smije krociti a sovjetsku zemlju! Zadovoljan odgovorom, Staljin je predlozio Srdicu: -Davaj ispijmo «brudersaft »! Case i ruke su se zatim zacas ukrstile i obojica su ispila « bratski gutljaj ». Zvanice koje su ih okruzivale aplauzom su toplo pozdravile bratimljenje izmedju sefa drzave i njegovog slavnog generala. Osam mjeseci poslije ovog « bratimljenja » u bjeloruski NKVD je iz Moskve je stigao sifrovani telegram.; « Komkora 3 Serdica arestovat. Staljin. » Nije vise izasao iz tamnice. Nestaoje u vrtlogu « cistki » kao i mnogi drugi istaknuti vojni rukovodioci Crvene armije koji su tih dana uhapseni i proglaseni «izdajicama naroda » (Tuhacevski, Uborevic, Jakir, Kork, Feljdman i drugi). Srdic je posmrtno rehabilitovan 23. aprila 1957. odlukom Vojnog kolegijuma Vrhovnog suda SSSR-a, a partijski je rehabilitovan 21 avgusta iste godine odlukom partijske komisije pri Ministarstvu odbrane SSSR-a. O njemu je tada Budjoni javno rekao: Danilo Serdic! Ja izgovaram ovo ime sa osjecanjem velike topline i srdacnosti. Sa danilom Serdicem, Srbinom po nacionalnosti, s kojim sam proveo mnoge godine u sovjetskoj zemlji, mene nije vezivalo samo ratno nego i licno drugarstvo... Tragicna smrt crvenog komadanta u godinama kulta licnosti Staljina bolno je odjeknula u srcima svih koji su ga poznavali. Postavsi zrtva zlobne klevete, samovolje i bezakonja, nas drug je ostao u sjecanju boraca I konjicke armije i ostalih ratnika Sovjetske armije, kao kristalno cist covjek, kao pravi komunista. Sada je pravednost ponovo uspostavljena: casno ime Danila Serdica izgovara se sa istim takvim postovanjem kao i ranije...  | |
ULOGA DIANE BUDISAVLJEVIĆ U ZBRINJAVANJU DJECE STRADALNIKA RATA U RAZDOBLJU 1941. DO 1945. GODINE
Postoji vise dokumenata o tome kako su socijalni aktivisti pomagali stradalnicima, posebno djeci u toku II svjetskog rata. Medju njima bila je i Diana Budisavljevic (1891. - 1978., Innsbruck). Njezin rad predstavlja izuzetan doprinos zbrinjavanju djece, ali i profesionalizaciji socijalnog rada.
Diana Budisavljević, rođena Obexer, rodila se i školovala u Innsbrucku, Austrija. Nakon završene srednje škole udala se za dr. med. Julija Budisavljevića. Dr. Budisavljević je završio Studij medicine u Innsbrucku. Po osnutku Medicinskog fakulteta u Zagrebu bio je imenovan profesorom kirurgije, te zajedno sa suprugom dolazi u Zagreb 1919. godine, gdje je osnovao Zavod za kirurgiju pri Medicinskom fakultetu. Početkom 2. svjetskog rata gospođa Budisavljević bila je majka dviju odraslih kćeri, već i baka, a pripadala je višim zagrebačkim intelektualnim krugovima. Kad je saznala za stradanje pravoslavnih žena i djece u logoru Lobor grad, sa skupinom suradnika, od kojih su bili najznačajniji dr. ing. Marko Vidaković i ing. Đuro Vukosavljević, organizirala je akciju za pomoć vođenu pod imenom "Akcija Diane Budisavljević" (u daljnjem tekstu Akcija DB). Od početnih aktivnosti skupljanja pomoći u hrani, odjeći i lijekovima za stradale žene i djecu Akcije DB je značajno proširila raspon djelovanja kad je gospođa Budisavljević saznala da se u logoru Stara Gradiška nalazi veliki broj nezbrinute djece. Kao što se navodi u njezinoj biografiji: "Uz pomoć njemačkog oficira von Kotziana dobivena je dozvola za dovođenje te djece iz logora. U organizaciji Ministarstva udružbe, ponajviše prof. Kamila Breslera2, koji je osigurao smještaj djece u Zagrebu, Jastrebarskom, a kasnije i Sisku, te uz pomoć sestara Crvenog križa, djeca su u nekoliko transporta dovedena iz logora. D. Budisavljević odjevena u uniformu sestre bolničarke Crvenog križa sudjeluje u transportu djece iz stare Gradiške, Mlake i Jablanca" (Kolanović, 2003.: 261). Jedna od značajnih aktivnosti Akcije DB, je bila i nabava mlijeka za zagrebačku djecu preko Međunarodnog Crvenog križa u Ženevi 1943. godine.
Izvodi iz njenog dnevnika:
23. listopada 1941.
Moja šogorica, gđa Mira Kušević saznala je da postoji veliki koncentracijski logor u kojem se osim Židovki nalaze i pravoslavke s djecom. ... Odlučile smo se o tome pobliže informirati u Židovskoj općini ... U to vrijeme smo samo namjeravale mjesečno davati novčane priloge.
6. veljače 1942.
Uvijek se našao netko da pomogne Židovkama i komunistkinjama, dok se za pravoslavne nije nitko brinuo.
26. veljače 1942.
Ujutro odlazim prof. Bresleru. Saznajem da je i on bio pozvan na odgovornost zbog putnog naloga kojeg mi je izdao. No, moje traženje da nekog drugog pošalje u Lobor-grad nije prihvatio. Smatrao je, naprotiv, da trebam sve provesti kako je dogovoreno i tako svima pokazati da se strogo držim propisa koje je izdao poglavnik.
Nakon Ministarstva udružbe odlazim u ustaški Židovski odsjek Ustaške policije pokušati dobiti dozvolu za rad. Predstojnik me primio vrlo ljubazno, ali smatrajući da nije nadležan, ne želi mi dati pismeno odobrenje ... Kaže da mogu mirno nastaviti s radom… Konačno je na moju opetovanu izjavu da od Ravnateljstva za sigurnost ne mogu dobiti ništa napismeno, dr. Kühnel bio spreman izdati pismenu dozvolu. Mogla sam je podići idući dan.
27. veljače 1942.
Dobivam pismenu dozvolu za vođenje akcije. Odmah sam je odnijela fotografu i dala napraviti nekoliko kopija. Polazeći od ove dozvole za koju sam točno znala da mi u određenim prilikama neće ništa značiti, odlučila sam, usprkos prigovoru mog muža, nastaviti Akciju, budući su se i svi moji suradnici izjasnili za nastavak rada.
14. lipanj 1942.
To mi je bio najljepši dar koji sam u životu dobila – mogućnost da ljude oslobodim od sigurne smrti….
10. srpanj 1942.
A onda je došlo nešto stravično. Sobe bez ikakvog namještaja. Bile su tu samo noćne posude, a na podu su sjedila ili ležala neopisivo mršava mala djeca. Svakom se djetetu već mogla nazrijeti smrt u očima. Što s njima učiniti? (Dječja bolnica u Staroj Gradiški)
1. travanja 1943. godine
U Ministarstvu udružbe saznajem za isključenje prof. Breslera iz Crvenog križa. Između ostalog mu se predbacuje da je u vezi sa mnom i da mi prenosi informacije o zbivanjima na terenu. To ne odgovara činjenicama. U gotovo svim slučajevima sam o postupcima s djecom već znam i odlazila sam k njemu samo kako bih se posavjetovala o mogućnostima pomoći.
19. listopada 1943.
Odlučila sam napraviti novi popis djece za koju ne znamo gdje se nalaze i to prema abecednom redu imena majke. Nadamo se da ćemo tako identificirati još neku bezimenu djecu. U kartoteci imamo mnogo djece za koju samo piše da su preuzeta iz logora i onda opet mnogo djece koja su kolonizirana, a za koju se ne zna odakle su.
9. travanj 1944.
Nakon ručka su ponovno došle žene koje su bile kod mene 7. Dala sam im pismene preporuke za svećenika u općinama gdje su im kolonizirana djeca. Kako su me djeca kasnije obavijestila (žene su bile nepismene), oba hranitelja su prihvatila i majke. Tako je uspjelo sjedinjenje majke s njihovom djecom.
28. svibnja 1945.
Predajem kartoteku (po nalogu potpisanom od Tatjane Marinić – opaska M. A.), bilježnice za nalaženje nepoznate djece, registar za fotografije i bilježnice s popisom posebnih oznaka na djeci. Osim abecednog rasporeda imali smo još i poseban raspored, kako bismo po mogućnosti pokušali identificirati što je moguće veći broj nepoznate djece. Bio je to glavni cilj koji smo si postavili za razdoblje nakon rata. Pronalaženje veće, točno popisne djece, nije nikom zadavalo teškoće. No, željeli smo što je moguće više male djece vratiti njihovim roditeljima. I bila je to sad velika bol, moja i gospođe Đakule, da nam se tako naglo naš rad na našoj kartoteci oduzeo i da nam je na taj način bilo onemogućeno to ostvariti. Znali smo da će sada mnoge majke uzalud tražiti svoju djecu.
Slijedi opis akcije zbrinjavanja djece u kojoj je opravdano istaknuta uloga prof. Breslera i Crvenog križa, poimenično Jane Koch te Tatjane Marinić, aktivistice KPJ.
Diana Budisavljević se spominje još dva puta. Jednom uz Dragicu Habazin, kao jedna od dobrovoljnih bolničarki sestara Crvenog križa koje su došle početkom srpnja u Staru Gradišku (str. 129). Na samom kraju tog poglavlja S. Ogrizović ponovo spominje Dianu Budisavljević:
Doktorica Budisavljević je bez znanja ustaša načinila dvostruku kartoteku. Duplikate je sakrila i kad je Zagreb oslobođen, donijela ih je Tatjani Marinić, tada načelnici odjela za brigu o djeci u Ministarstvu socijalnog staranja, gdje je radio i profesor Brössler. Tatjana se pobrinula da se po selima na Kozari razglasi da su djeca smještena u Zagrebu. I počeli su dolaziti roditelji u potrazi za svojom izgubljenom, otetom djecom. (Ogrizović, 1977.:153)
Diana Budisavljević, rođena Obexer, rodila se i školovala u Innsbrucku, Austrija. Nakon završene srednje škole udala se za dr. med. Julija Budisavljevića. Dr. Budisavljević je završio Studij medicine u Innsbrucku. Po osnutku Medicinskog fakulteta u Zagrebu bio je imenovan profesorom kirurgije, te zajedno sa suprugom dolazi u Zagreb 1919. godine, gdje je osnovao Zavod za kirurgiju pri Medicinskom fakultetu. Početkom 2. svjetskog rata gospođa Budisavljević bila je majka dviju odraslih kćeri, već i baka, a pripadala je višim zagrebačkim intelektualnim krugovima. Kad je saznala za stradanje pravoslavnih žena i djece u logoru Lobor grad, sa skupinom suradnika, od kojih su bili najznačajniji dr. ing. Marko Vidaković i ing. Đuro Vukosavljević, organizirala je akciju za pomoć vođenu pod imenom "Akcija Diane Budisavljević" (u daljnjem tekstu Akcija DB). Od početnih aktivnosti skupljanja pomoći u hrani, odjeći i lijekovima za stradale žene i djecu Akcije DB je značajno proširila raspon djelovanja kad je gospođa Budisavljević saznala da se u logoru Stara Gradiška nalazi veliki broj nezbrinute djece. Kao što se navodi u njezinoj biografiji: "Uz pomoć njemačkog oficira von Kotziana dobivena je dozvola za dovođenje te djece iz logora. U organizaciji Ministarstva udružbe, ponajviše prof. Kamila Breslera2, koji je osigurao smještaj djece u Zagrebu, Jastrebarskom, a kasnije i Sisku, te uz pomoć sestara Crvenog križa, djeca su u nekoliko transporta dovedena iz logora. D. Budisavljević odjevena u uniformu sestre bolničarke Crvenog križa sudjeluje u transportu djece iz stare Gradiške, Mlake i Jablanca" (Kolanović, 2003.: 261). Jedna od značajnih aktivnosti Akcije DB, je bila i nabava mlijeka za zagrebačku djecu preko Međunarodnog Crvenog križa u Ženevi 1943. godine.
Izvodi iz njenog dnevnika:
23. listopada 1941.
Moja šogorica, gđa Mira Kušević saznala je da postoji veliki koncentracijski logor u kojem se osim Židovki nalaze i pravoslavke s djecom. ... Odlučile smo se o tome pobliže informirati u Židovskoj općini ... U to vrijeme smo samo namjeravale mjesečno davati novčane priloge.
6. veljače 1942.
Uvijek se našao netko da pomogne Židovkama i komunistkinjama, dok se za pravoslavne nije nitko brinuo.
26. veljače 1942.
Ujutro odlazim prof. Bresleru. Saznajem da je i on bio pozvan na odgovornost zbog putnog naloga kojeg mi je izdao. No, moje traženje da nekog drugog pošalje u Lobor-grad nije prihvatio. Smatrao je, naprotiv, da trebam sve provesti kako je dogovoreno i tako svima pokazati da se strogo držim propisa koje je izdao poglavnik.
Nakon Ministarstva udružbe odlazim u ustaški Židovski odsjek Ustaške policije pokušati dobiti dozvolu za rad. Predstojnik me primio vrlo ljubazno, ali smatrajući da nije nadležan, ne želi mi dati pismeno odobrenje ... Kaže da mogu mirno nastaviti s radom… Konačno je na moju opetovanu izjavu da od Ravnateljstva za sigurnost ne mogu dobiti ništa napismeno, dr. Kühnel bio spreman izdati pismenu dozvolu. Mogla sam je podići idući dan.
27. veljače 1942.
Dobivam pismenu dozvolu za vođenje akcije. Odmah sam je odnijela fotografu i dala napraviti nekoliko kopija. Polazeći od ove dozvole za koju sam točno znala da mi u određenim prilikama neće ništa značiti, odlučila sam, usprkos prigovoru mog muža, nastaviti Akciju, budući su se i svi moji suradnici izjasnili za nastavak rada.
14. lipanj 1942.
To mi je bio najljepši dar koji sam u životu dobila – mogućnost da ljude oslobodim od sigurne smrti….
10. srpanj 1942.
A onda je došlo nešto stravično. Sobe bez ikakvog namještaja. Bile su tu samo noćne posude, a na podu su sjedila ili ležala neopisivo mršava mala djeca. Svakom se djetetu već mogla nazrijeti smrt u očima. Što s njima učiniti? (Dječja bolnica u Staroj Gradiški)
1. travanja 1943. godine
U Ministarstvu udružbe saznajem za isključenje prof. Breslera iz Crvenog križa. Između ostalog mu se predbacuje da je u vezi sa mnom i da mi prenosi informacije o zbivanjima na terenu. To ne odgovara činjenicama. U gotovo svim slučajevima sam o postupcima s djecom već znam i odlazila sam k njemu samo kako bih se posavjetovala o mogućnostima pomoći.
19. listopada 1943.
Odlučila sam napraviti novi popis djece za koju ne znamo gdje se nalaze i to prema abecednom redu imena majke. Nadamo se da ćemo tako identificirati još neku bezimenu djecu. U kartoteci imamo mnogo djece za koju samo piše da su preuzeta iz logora i onda opet mnogo djece koja su kolonizirana, a za koju se ne zna odakle su.
9. travanj 1944.
Nakon ručka su ponovno došle žene koje su bile kod mene 7. Dala sam im pismene preporuke za svećenika u općinama gdje su im kolonizirana djeca. Kako su me djeca kasnije obavijestila (žene su bile nepismene), oba hranitelja su prihvatila i majke. Tako je uspjelo sjedinjenje majke s njihovom djecom.
28. svibnja 1945.
Predajem kartoteku (po nalogu potpisanom od Tatjane Marinić – opaska M. A.), bilježnice za nalaženje nepoznate djece, registar za fotografije i bilježnice s popisom posebnih oznaka na djeci. Osim abecednog rasporeda imali smo još i poseban raspored, kako bismo po mogućnosti pokušali identificirati što je moguće veći broj nepoznate djece. Bio je to glavni cilj koji smo si postavili za razdoblje nakon rata. Pronalaženje veće, točno popisne djece, nije nikom zadavalo teškoće. No, željeli smo što je moguće više male djece vratiti njihovim roditeljima. I bila je to sad velika bol, moja i gospođe Đakule, da nam se tako naglo naš rad na našoj kartoteci oduzeo i da nam je na taj način bilo onemogućeno to ostvariti. Znali smo da će sada mnoge majke uzalud tražiti svoju djecu.
Slijedi opis akcije zbrinjavanja djece u kojoj je opravdano istaknuta uloga prof. Breslera i Crvenog križa, poimenično Jane Koch te Tatjane Marinić, aktivistice KPJ.
Diana Budisavljević se spominje još dva puta. Jednom uz Dragicu Habazin, kao jedna od dobrovoljnih bolničarki sestara Crvenog križa koje su došle početkom srpnja u Staru Gradišku (str. 129). Na samom kraju tog poglavlja S. Ogrizović ponovo spominje Dianu Budisavljević:
Doktorica Budisavljević je bez znanja ustaša načinila dvostruku kartoteku. Duplikate je sakrila i kad je Zagreb oslobođen, donijela ih je Tatjani Marinić, tada načelnici odjela za brigu o djeci u Ministarstvu socijalnog staranja, gdje je radio i profesor Brössler. Tatjana se pobrinula da se po selima na Kozari razglasi da su djeca smještena u Zagrebu. I počeli su dolaziti roditelji u potrazi za svojom izgubljenom, otetom djecom. (Ogrizović, 1977.:153)
01. 04. 2010.
Banovici
Banovici se prvi put spominju u knjizi turskog popisa stanovnistva u Zvornickom sandzaku 1519. i 1533. godine.
Prvim popisom 1519. godine formirane su nahije medju kojima se nalazi i nahija DEMETIN.
Nahija Demetin obuhvatala je nekoliko sela danasnje opstine Banovici; a to su:
1. Tulovici sa prihodom 1980 akci (akči)
2. Grivice sa prihodom 2430 akci
3. Trestenica sa prihodom 2250 akci
4. Bratehnici (Repnik) sa prihodom 2496 akci
5. Banovici Selo sa prihodom 2392 akci
6. Podgorje sa prihodom 2868 akci.
Drugim popisom 1533. godine izvrsena je podjela vlasnika imovinske posjede odredjenih nepokretnosti u navedenim selima i kolicinom finansijskog iznosa na ostvareni prihod. Ovim popisom izvrsen je popis stambenih objekata.
U posjedu vlasnistva sela Banovici bili su sljedeci timari (vlasnici): Klurda serbuljuka sa drugovima, posadnik u pomenutoj tvrdjavi timar Mezida, sina Alije i timar Hamzeiz Kankaldelena (raniji naziv Tetova), posadnik u pomenutoj tvrdjavi.
U selu Banovici u to vrijeme bilo je 4 muslimanske kuce i 25 hriscanskih. Na isti nacin evidentirana su i ostala pomenuta sela opstine banovici.
Knjigu je sa turskog jezika preveo i obradio Adem Hadzic 1986. i ona se nalazi u gradskoj biblioteci Banovica.
Banovici su dugo bili slijepo crijevo BiH. Arheoloski nisu istrazeni , a rijetko su ih posjecivali naucnici i istoricari., da dublje zarone u istoriju Banovica, da kazu sta Banovici kriju u svojim njedrima. Citavo vrijeme oko Banovicia kruie oko Bozicko Banovic, a Banovici oko Bozicka.
Narodna predaja i ljudi koji su iza sebe ostavili zabiljeske , medju kojima je i Osman Kasumovic koji je zapisao:
«Godine 1935. , dosao je u selo Banovice teretnim kamionom veliki zupan Branko Stakic sa namjerom da odvuce stecak Bozicka Banovica». Kada mu to mjestani sela nisu dali on je izvadio neki stari kalendar od 80godina u kome je bilo zapisano: ovdje lezi ban bosko Bozic na svojoj vlastitojv zemlji . tri mu brata grade spomenik. Umro 1333. godine.»
Prvim popisom 1519. godine formirane su nahije medju kojima se nalazi i nahija DEMETIN.
Nahija Demetin obuhvatala je nekoliko sela danasnje opstine Banovici; a to su:
1. Tulovici sa prihodom 1980 akci (akči)
2. Grivice sa prihodom 2430 akci
3. Trestenica sa prihodom 2250 akci
4. Bratehnici (Repnik) sa prihodom 2496 akci
5. Banovici Selo sa prihodom 2392 akci
6. Podgorje sa prihodom 2868 akci.
Drugim popisom 1533. godine izvrsena je podjela vlasnika imovinske posjede odredjenih nepokretnosti u navedenim selima i kolicinom finansijskog iznosa na ostvareni prihod. Ovim popisom izvrsen je popis stambenih objekata.
U posjedu vlasnistva sela Banovici bili su sljedeci timari (vlasnici): Klurda serbuljuka sa drugovima, posadnik u pomenutoj tvrdjavi timar Mezida, sina Alije i timar Hamzeiz Kankaldelena (raniji naziv Tetova), posadnik u pomenutoj tvrdjavi.
U selu Banovici u to vrijeme bilo je 4 muslimanske kuce i 25 hriscanskih. Na isti nacin evidentirana su i ostala pomenuta sela opstine banovici.
Knjigu je sa turskog jezika preveo i obradio Adem Hadzic 1986. i ona se nalazi u gradskoj biblioteci Banovica.
Banovici su dugo bili slijepo crijevo BiH. Arheoloski nisu istrazeni , a rijetko su ih posjecivali naucnici i istoricari., da dublje zarone u istoriju Banovica, da kazu sta Banovici kriju u svojim njedrima. Citavo vrijeme oko Banovicia kruie oko Bozicko Banovic, a Banovici oko Bozicka.
Narodna predaja i ljudi koji su iza sebe ostavili zabiljeske , medju kojima je i Osman Kasumovic koji je zapisao:
«Godine 1935. , dosao je u selo Banovice teretnim kamionom veliki zupan Branko Stakic sa namjerom da odvuce stecak Bozicka Banovica». Kada mu to mjestani sela nisu dali on je izvadio neki stari kalendar od 80godina u kome je bilo zapisano: ovdje lezi ban bosko Bozic na svojoj vlastitojv zemlji . tri mu brata grade spomenik. Umro 1333. godine.»
Pretplati se na:
Postovi (Atom)