- Biti ili ne biti, pitanje je sad - govorio je mladić dječačkog lica koji je naglas izgovarao replike iz Hamleta, prikrivajući gorčinu što ga je iznutra razdirala. Glas mu je bio odsječen, uvjerljiv, ali rasječen kao da se na samom izlazu iz grla dijeli na dvoje, jedan glas bio jači i otresitiji i drugi što ga je poput šapata pratio....
- Ima li smisla - pitao ga je sabesjednik dok im je razgovor prekidala tutnjava topovskih pucnjeva što su slali smrtonosne granate u pravcu Dubrovnika.
- Ima li smisla, ima li smisla - ponavljao je onaj dječijeg lica uz dubok uzdisaj, kao da se davi u svojoj nemoći prizivajući Šekspira u pomoć i nastavio - šta ako im pustimo da topovima pišu svoje drame po našim gradovima i našim životima? Čudili smo se razorenom Vukovaru, jaucima iz Sarajeva. Danas mi idemo na dubrovačko ratište i razaramo Stari grad. Mi hoćemo grad da srušimo oni nam nedaju, mi heroji oni kukavice, shvataš li? – pitao je u hladnu Trebišnjicu zagledan, čista rijeka nemirno korito lizala ne obazirući se ni na Šekspir ni topovsku jeku.
- Jaki su Srđo - čulo se kako je sagovornik imenom oslovio onoga sa dječijim licem što je uigravao ulogu Hamleta za predstavu baš te večeri, pogledajući na plakatu što je visila na vratima kafića. Sa plakate Hamlet prijetio visoko držeći u rukama mrtvačku glavu. Vidio se i datum crvenim flomasterom upisan: 27 januar, ali i mjesto, Dom kulture (mala sala).
- Nisu oni jaki, već smo mi nemoćni. Mi smo im dozvolili da ovu čaršiju pretvore u selo, da naše komšije otjeraju iz grada. Čak i one koje su sa nama mobilisali i slali u njihove ratove. Otkud nama Srbima pravo da protjeramo više od pola stanovnika grada i razaramo tuđe gradove, otkud?- I to znam, ali šta će mo mi pozorištem i Hamletom promjeniti Srđo? – nastavio je onaj sa čuđenjem šapćući, gledajući po gostima u kafiću koji su radoznalo gledali prema njihovom stolu klimajući glavom pozdravljajući ili čudeći se. Uobičajeni pozdravi u gradu zamirali, seljaci i ratnici svoje sa sobom u grad donosili. Čola, Kemo, Azra, Bijelo dugme, Merlin... utihli, po kafićima se orila pjesma đenerala Draže.
- Oni i hoće da nas prestraše, da nas slome i zagospodare našim gradom, našim životima. Naš strah je njihov saveznik a topovi naši čuvari Nenade - govorio je Srđo izgovarajući glasno sagovornikovo ime kao da strah razgoni i topove ućutkuje.
- U redu, znači igramo, pa ko dođe da dođe, a šta ako nam u sali struju isključe i prije policijskog sata?
- Čim su došli oni su struju isključili, mrak je njihov pratilac, mi smo navikli na svijeće, pa i bez njih će mo govoriti, vrištati... – govorio je Srđo i zastao zagledan kroz prozor.
- Vidiš li ti što ja vidim? - pitao je kao da mu se priviđa.
Ulicom između pijace, pune ljudi i policijske stanice, trojica bradatih vojnika sa oružjem u rukama vodila mladića vezana.
- Uhvatili Alena Glavovića... – čulo se od onih što su uz prozor sjedili.
Srđo je, slušajući naredbu srca ustao i krenuo. Na stolu ostavio čašu neispijenu probu nedovršenu. Hodao je ulicom pružena koraka, čudeći se kako niko ne zaustavlja nasilnike, bradate i pijane. Mislio je da će Alena policiji u stanici predati, čekao je da se nešto desi, ali se odstojanje između njega i siledžija smanjivalo. Narod se bradonjama sklanjao sa puta, bježao u stranu, dvojica policajaca izašla pred stanicu i gledala jedan drugoga, ali ništa nisu činili da mladića spase. Oni bradati, Alena doveli blizu stanice, jedan je iza pojasa nož izvadio, drugi je puškom okolo prijetio, treći je onome sa nožem pomagao da nemoćnog mladića obori.
- Ovako ćemo sve balije klati - čulo se kako onaj sa nožem vrišti.
E nećeš, u Trebinju nećeš klati seljačino četnička, pomislio je Srđo prije nego je pojurio prema onoj trojici. Onaj što je puškom prijetio bio je okrenut na drugu stranu, ona dvojica Alenu glavu umirivali da mu nož pod grlo prinesu. Srđo svom silinom na njih udario. Udario jednog pa drugog i prije nego se bacio na onoga sa puškom u rukama vrisnuo, «Bježi Alene».
Alen se podigao i trčao prema maloj ulici pored pijace dok u njoj nije i nestao.
- Udri ga majku mu vlašku - čulo se urlikanje jednog od bradatih, prije nego su kundacima i vojničkim cokulama počeli udarati Hamleta iz neodigrane a zakazane predstave u Trebinju, 27 januara 1993. godine. Srđo igrao svoju ulogu, koju mu je život režirao a on je besmrtno odigrao, sam.
Niko se pomjerio nije, narod se po pijaci posakrivao, policajci pred stanicom gledali jedan drugoga. Srđo ostao nepomičan na asfaltu. Samo Trebišnjica trčkarala nemirno koritom, ližući kamenje i vrbove žile, pretvarajući se u žurbi u bijelu pjenu što je u bukovima istinu skrivala.
Srđo je umro sedam dana kasnije. Ono Trebinjaca što je smjelo, pratilo ga do posljednjeg počivališta. Neko se prisjetio da je bio juniorski rekorder Bosne u plivanju, glumac amater, da još nije bio navršio 26 godina...
Srđin otac Rade Aleksić, opraštajući se od sina, okupljenima ponosno poručio: "Moj Srđo je umro vršeći svoju ljudsku dužnost". Okupljeni utihli pred ponosom oca i junaštvom sina, samo Trebišnjica i danas žuborom ponavlja Aleksićeve riječi: "... vršeći svoju ljudsku dužnost.
"EPILOG:
Pojašnjenje za čitaoce koji problem Bosne ne poznaju, Srđan je Bosanac pravoslavac (Srbin), Alen isto Bosanac ali musliman (Bošnjak).
Alen je ovaj zločin preživio zahvaljujući Srđi, preživio i Trebinje 1993. zahvaljujući nekim drugim dobrim ljudima.
Ubice Srđana Aleksića su izvedene pred sud i osuđene na male kazne. Oslikavajući vrijeme neljuda, advokat optuženih je tada rekao: "Tako mu i treba kada je branio balije".
Obilježavajući četrnaest godina od pogibije Srđana Aleksića, beogradska televizija je napravila film SRĐO, koji je emitovan u Bosni ali i u Srbiji. Na petnaestogodišnjicu ljudskog i herojskog čina Srđa je dobio svoju ulicu, ali ne u svom Trebinju ili Beogradu, već Sarajevu. U obrazloženju dodjeljivanja ulice izmedju ostalog stoji: "Bez ljudi kao što je Srđan Aleksić i njihovih herojskih djela, čovjek bi izgubio nadu u ljudskost a bez nje naš život nebi imao smisla".
Ni danas, petnaest godina poslije progona nesrba iz Trebinja, oni su još po svijetu razasuti....g.2008Vidi više
- Ima li smisla - pitao ga je sabesjednik dok im je razgovor prekidala tutnjava topovskih pucnjeva što su slali smrtonosne granate u pravcu Dubrovnika.
- Ima li smisla, ima li smisla - ponavljao je onaj dječijeg lica uz dubok uzdisaj, kao da se davi u svojoj nemoći prizivajući Šekspira u pomoć i nastavio - šta ako im pustimo da topovima pišu svoje drame po našim gradovima i našim životima? Čudili smo se razorenom Vukovaru, jaucima iz Sarajeva. Danas mi idemo na dubrovačko ratište i razaramo Stari grad. Mi hoćemo grad da srušimo oni nam nedaju, mi heroji oni kukavice, shvataš li? – pitao je u hladnu Trebišnjicu zagledan, čista rijeka nemirno korito lizala ne obazirući se ni na Šekspir ni topovsku jeku.
- Jaki su Srđo - čulo se kako je sagovornik imenom oslovio onoga sa dječijim licem što je uigravao ulogu Hamleta za predstavu baš te večeri, pogledajući na plakatu što je visila na vratima kafića. Sa plakate Hamlet prijetio visoko držeći u rukama mrtvačku glavu. Vidio se i datum crvenim flomasterom upisan: 27 januar, ali i mjesto, Dom kulture (mala sala).
- Nisu oni jaki, već smo mi nemoćni. Mi smo im dozvolili da ovu čaršiju pretvore u selo, da naše komšije otjeraju iz grada. Čak i one koje su sa nama mobilisali i slali u njihove ratove. Otkud nama Srbima pravo da protjeramo više od pola stanovnika grada i razaramo tuđe gradove, otkud?- I to znam, ali šta će mo mi pozorištem i Hamletom promjeniti Srđo? – nastavio je onaj sa čuđenjem šapćući, gledajući po gostima u kafiću koji su radoznalo gledali prema njihovom stolu klimajući glavom pozdravljajući ili čudeći se. Uobičajeni pozdravi u gradu zamirali, seljaci i ratnici svoje sa sobom u grad donosili. Čola, Kemo, Azra, Bijelo dugme, Merlin... utihli, po kafićima se orila pjesma đenerala Draže.
- Oni i hoće da nas prestraše, da nas slome i zagospodare našim gradom, našim životima. Naš strah je njihov saveznik a topovi naši čuvari Nenade - govorio je Srđo izgovarajući glasno sagovornikovo ime kao da strah razgoni i topove ućutkuje.
- U redu, znači igramo, pa ko dođe da dođe, a šta ako nam u sali struju isključe i prije policijskog sata?
- Čim su došli oni su struju isključili, mrak je njihov pratilac, mi smo navikli na svijeće, pa i bez njih će mo govoriti, vrištati... – govorio je Srđo i zastao zagledan kroz prozor.
- Vidiš li ti što ja vidim? - pitao je kao da mu se priviđa.
Ulicom između pijace, pune ljudi i policijske stanice, trojica bradatih vojnika sa oružjem u rukama vodila mladića vezana.
- Uhvatili Alena Glavovića... – čulo se od onih što su uz prozor sjedili.
Srđo je, slušajući naredbu srca ustao i krenuo. Na stolu ostavio čašu neispijenu probu nedovršenu. Hodao je ulicom pružena koraka, čudeći se kako niko ne zaustavlja nasilnike, bradate i pijane. Mislio je da će Alena policiji u stanici predati, čekao je da se nešto desi, ali se odstojanje između njega i siledžija smanjivalo. Narod se bradonjama sklanjao sa puta, bježao u stranu, dvojica policajaca izašla pred stanicu i gledala jedan drugoga, ali ništa nisu činili da mladića spase. Oni bradati, Alena doveli blizu stanice, jedan je iza pojasa nož izvadio, drugi je puškom okolo prijetio, treći je onome sa nožem pomagao da nemoćnog mladića obori.
- Ovako ćemo sve balije klati - čulo se kako onaj sa nožem vrišti.
E nećeš, u Trebinju nećeš klati seljačino četnička, pomislio je Srđo prije nego je pojurio prema onoj trojici. Onaj što je puškom prijetio bio je okrenut na drugu stranu, ona dvojica Alenu glavu umirivali da mu nož pod grlo prinesu. Srđo svom silinom na njih udario. Udario jednog pa drugog i prije nego se bacio na onoga sa puškom u rukama vrisnuo, «Bježi Alene».
Alen se podigao i trčao prema maloj ulici pored pijace dok u njoj nije i nestao.
- Udri ga majku mu vlašku - čulo se urlikanje jednog od bradatih, prije nego su kundacima i vojničkim cokulama počeli udarati Hamleta iz neodigrane a zakazane predstave u Trebinju, 27 januara 1993. godine. Srđo igrao svoju ulogu, koju mu je život režirao a on je besmrtno odigrao, sam.
Niko se pomjerio nije, narod se po pijaci posakrivao, policajci pred stanicom gledali jedan drugoga. Srđo ostao nepomičan na asfaltu. Samo Trebišnjica trčkarala nemirno koritom, ližući kamenje i vrbove žile, pretvarajući se u žurbi u bijelu pjenu što je u bukovima istinu skrivala.
Srđo je umro sedam dana kasnije. Ono Trebinjaca što je smjelo, pratilo ga do posljednjeg počivališta. Neko se prisjetio da je bio juniorski rekorder Bosne u plivanju, glumac amater, da još nije bio navršio 26 godina...
Srđin otac Rade Aleksić, opraštajući se od sina, okupljenima ponosno poručio: "Moj Srđo je umro vršeći svoju ljudsku dužnost". Okupljeni utihli pred ponosom oca i junaštvom sina, samo Trebišnjica i danas žuborom ponavlja Aleksićeve riječi: "... vršeći svoju ljudsku dužnost.
"EPILOG:
Pojašnjenje za čitaoce koji problem Bosne ne poznaju, Srđan je Bosanac pravoslavac (Srbin), Alen isto Bosanac ali musliman (Bošnjak).
Alen je ovaj zločin preživio zahvaljujući Srđi, preživio i Trebinje 1993. zahvaljujući nekim drugim dobrim ljudima.
Ubice Srđana Aleksića su izvedene pred sud i osuđene na male kazne. Oslikavajući vrijeme neljuda, advokat optuženih je tada rekao: "Tako mu i treba kada je branio balije".
Obilježavajući četrnaest godina od pogibije Srđana Aleksića, beogradska televizija je napravila film SRĐO, koji je emitovan u Bosni ali i u Srbiji. Na petnaestogodišnjicu ljudskog i herojskog čina Srđa je dobio svoju ulicu, ali ne u svom Trebinju ili Beogradu, već Sarajevu. U obrazloženju dodjeljivanja ulice izmedju ostalog stoji: "Bez ljudi kao što je Srđan Aleksić i njihovih herojskih djela, čovjek bi izgubio nadu u ljudskost a bez nje naš život nebi imao smisla".
Ni danas, petnaest godina poslije progona nesrba iz Trebinja, oni su još po svijetu razasuti....g.2008Vidi više
