Pujdo

Pujdo je vjerovatno u zivotu prozivio jako ruzne stvari. Bojao se svih ljudi, cesto je rezao, pa su se komsije bojale, jer je to ipak bio prilicno krupan pas. Prosle godine moj Junior je krenuo u prvi razred, a ja sam ga redovno vodila u skolu i iz nje, iako se skola nalazi u istoj ulici. S njim u razred ide i nas komsija, djecak dvije sedmice stariji od Juniora. Ozi je bila vise-manje Komsijicin cuko, onoliko koliko cuko ispred zgrade moze biti neciji. Zbog toga je redovno pratila Komsijicu u skolu i isla sa mnom i njegovom mamom pred njega. To ne bi bio problem da Pujdo nije na neki nacin postao sjena Ozi. Uvjek je bio uz nju. Komsinica se bojala Pujde, ali je voljela Ozi. Da je situacija bila drugacija, mozda bi je i uzela sebi, ali nazalost to je bilo nemoguce. To jutro Ozi je isla s nama iz skole, ali i Pujdo. Cijelim putem je rezao, a ni meni, koja se ni jednog psa ne bojim, nije bilo svejedno, jer su s nama bila dva djeteta. Komsinica je vec ocigledno uplasena pokusavala skloniti sebe i Komsijicu. Rekla sam joj da se ona i djeca maknu, a ja sam lagano prisla Pujdi. Pokusao je da me obidje, ali uskoro je vidio da je to nemoguce. Nisam imala nikakav pseci slatkis, ali kada je sjeo, prisla sam mu i lagano ga pomilovala. Pujdo je mirno sjedio, a ja sam mu objasnila da se djeca boje. Mozda ce zvucati ludo, ali razumio me. Okrenuo se i otisao u drugom pravcu. Od tog momenta Pujdo me uvjek pozdravljao, prilazio bi mi da ga pomilujem, uzivao u pricanju sa mnom... Nazalost, nisu svi ljudi sposobni vidjeti tugu u psecim ocima. Da sam imala gdje s njim, uzela bih ga sebi, ali uz mamu koja se boji pasa i u jednosobnom stanu to nije bila opcija. Pokusala sam da mu nadjem kakvo mirno dvoriste koje bi mogao paziti, ali ni to nije islo. Moji pokusaji pripitomljavanja su isli prilicno dobro, ali neke komsije su imale druge ideje sta uraditi, tako da je jadnik nekoliko puta dobio batine. Ozi je u medjuvremenu postala mama, ali mislim da Pujdo nije bio tata bebama. Ipak je i nju i bebe cuvao. U nasoj ulici se nije mogao zadrzati pas koji bi mogao povrijediti bebe, pet malih crnih cupavaca. Ozi se nazalost nastanila pod prozorom jednog para koji sve ljude i zivotinje koji nisu kao oni gledaju kao nizu vrstu. ne mogu tvrditi, ali mislim da su oni odgovorni za to sto Pujdo i Ozi nisu vise s nama. U srpnju ove godine moj svekar se razbolio i otisao u bolnicu, tako da smo Dragi, Junior i ja presli kod svekrve na nekoliko sedmica. Otac mog svekra je tesko bolestan, tako da je trebao neko da se brine o njemu. Kad sam se vratila docekao me sok. Dosao je neki covjek, mahao papirom sa pecatom opstine i odveo ih sve. Pujdu, Ozi i malene. Svi su ubijeni, ko zna gdje i na koji nacin. Iako i u BiH postoji zakon o zastiti zivotinja koji sprijecava takve stvari. Otac Komsijice je pokusao da zastiti pse, ali nije znao da je papir kojim je covjek mahao protivzakonit, tako da se, kao i vecina ljudi, na kraju pokorio. Meni su ostale samo slike i uspomene na tuzne oci i zutog Pujdu, smedju Ozi i crne bebice.

(sa foruma)

Vera i razum

Krajnje je, dakle, apsurdno staviti znak jednakosti između usvajanja izvesne tvrdnje koja ne poseduje nikakvu empirijsku i logičku osnovu (kao što to rade vernici) i naučne teorije.

Kao ateisti, dešavale su mi se situacije da se, prilikom rasprave sa vernikom, dotični, u nedostatku bilo kakve suvisle argumentacije, pozove na veru i autoritet. Vernik time stavlja katanac na svaku dalju raspravu, uzimajući veru kao nepojmljivu instancu koja je izvan (pa čak i iznad!) razuma. On će, štaviše, slepo verovanje tretirati kao vrlinu i biti ponosan njime, uz obaveznu, krajnje nadmenu, opasku: „Ti si ateista i ti to ne možeš razumeti!“ Da li bi jednostavno prizivanje autoriteta-koji-se-ne-preispituje trebalo da opravda nedostatak empirije i bilo kakvog racionalog objašnjenja za poziciju koju zastupa?

Često se iz verničkog tabora može čuti kako i mi, ateisti, u nešto verujemo. Tako, na primer, „verujemo“ u teoriju evolucije, te teoriju „Velikog praska“ i slično. Ovde je posredi nepoznavanje (ili namerno izvrtanje) značenja pojmova. Vera, naime, podrazumeva uzimanje nekog iskaza kao istinitog bez ikakvog dokaza za to (ili, čak, uprkos njemu, da se poslužimo Dokinsovom formulacijom), iz čega sledi da se u tvrdnje koje su empirijski potvrđene ne može verovati. Njihovo priznavanje postaje stvar zdravog razuma. Kako je evolucija jedna od najpotkrepljenijih naučnih teorija, prihvatanjem iste kao najverovatnijeg objašnjenja za raznolikost života na Zemlji, niti mi postajemo vernici, niti darvinizam postaje religija. Radi se, prosto, o objektivnom sagledavanju stanja stvari i prihvatanju realnosti onakve kakva jeste. Slepo verovanje, sa druge strane, crpi svoje stavove iz takozvanih svetih knjiga i autoriteta, nimalo se ne osvrćući na njihovu autentičnost. Vera ne preispituje. Ona je ne samo u suprotnosti, već i u večitom konfliktu sa konceptima kao što su kritičko razmišljanje i racionalno poimanje stvari. Krajnje je, dakle, apsurdno staviti znak jednakosti između usvajanja izvesne tvrdnje, koja ne poseduje nikakvu empirijsku i logičku osnovu (kao što to rade vernici) i naučne teorije (da podsetimo, terminom „teorija“ se u nauci označava sistem znanja o nekoj pojavi zasnovan na dokazanim pretpostavkama).

Razumna skepsa i prirodna radoznalost su dve konstante koje su odlikovale sve velike umove, od starogrčkih filozofa, pa do savremenih naučnika. Ljudi koji nisu prihvatali stvari „zdravo za gotovo“ su vukli čovečanstvo napred i zahvaljujući njima mi danas imamo modernu medicinu i tehnologiju koja nam umnogome olakšava svakodnevni život. Rezonovanje je jedina stvar koja vrstu Homo sapiens odvaja od ostatka životinjskog sveta. Zar treba da se lišimo ovog neverovatno moćnog oruđa koje nam je priroda podarila, zarad puke iluzije? Ne zaboravimo reči koje nam je slavni mislilac Bartrand Rasel ostavio u amanet: „Ne dopustite sebi da vas zavede ono u šta želite da verujete (…), već gledajte jedino i isključivo činjenice“. Većina svetske populacije te činjenice, nažalost, prenebregava i radije živi u fantazijama koje nudi religija, a pothranjuju verske vođe.

U 21. veku znamo neuporedivo više stvari o svetu koji nas okružuje nego što su to znali ljudi koji su pisali Bibliju, Kuran i ostale „svete“ knjige. Pa ne samo to – naporedo sa naučnim saznanjima, i moralni pogled na svet se umnogome promenio od vremena nastanka religija. Sloboda i jednakost svih ljudi je apsolutni imperativ svake iole civilizovane države. Nije religija ta koja je oslobodila robove i dala prava ženama. Nije religija ta koja je poslala čoveka u svemir. To su uradili ljudi. Ljudi koji su odbacili dogmu, a prihvatili razum.

Veliki prasak

Zene u Iranu

Iranom su vladale zene i u predislamskom i islamskom razdoblju.


Viseci vrtovi u Babilonu podignuti za Iranku Amitis od Medije, a Taj Mahal u Indiji za Iranku Mumtaz Mahal.

Drevne ratnice Amazonke bile Iranke.

Hidzab (marama preko kose) dijelom predislamske, indoiranske kulture odnosno drevnog kodeksa odijevanja poznatog kao Pudrah.

Iranske zene za razliku od brojnih drugih u siroj regiji ne pokrivaju lice, biraju bracne partnere, posjeduju nekretnine, voze automobile, samostalno se krecu i imaju pravo glasa na izborima.

Iran osma drzava po broju studentica u svijetu.

Zene cine 53% od ukupnog broja iranskih studenata.

Iran ima vise studentica u odnosu na broj stanovnika nego Njemacka, Britanija, Francuska, Italija i Španija.

Iran na fakultetima prirodnih nauka ima najveci spolni omjer studenata u korist zena.

Iran ima najvise studentica na tehnickim fakultetima, vise od SAD i Njemacke zajedno.

Iran ima najvise studentica na fakultetima poljoprivrednih smjerova.

Iran je prema broju zena zaposlenih u industriji ispred svih vodecih drzava svijeta.

U Iranu udjel zena u politici (27,1%) veci nego u SAD, Britaniji, Francuskoj ili Italiji

Iran ( Ono sto niste znali)

Istorija civilizacije na Iranskoj visoravni pocinje prije 5200 godina. To je period stvaranja civilizacije u egiptu i Sumeru.

Istorija Irana u danasnjem teritorijalnom, etnojezicnom i kulturolosko-politickom kontekstu pocinje prije vise od 2600 godina. To je najstarija država na svijetu?

Grci u VI vijeku p.n.e. na temelju perzijske dinastije Ahemenida imenovali Iran Perzijom zbog cega se taj naziv zadrzao zašadnom svijetu iducih 2500 godina, iako su sami ahemenidski Perzijanci nazivali svoju zemlju Iranom.

Termin Iran kojim Iranci nazivaju svoju zemlju proizlazi iz istoimenog etnonima starog 4500 godina i ovjerenog u Avesti, sto Irance i Iran čini najstarijim etnonimom odnosno najstarijim nazivom neke drzave kako kroz istoriju tako i danas.

Pojam Iranci ne oznacava specificni narod vec siroku lepezu naroda iste etnojezicke porodice koji hiljadama godina zive u zajednickoj drzavi?.

Perzijanci cine polovinu danasnjeg stanovnistva Irana, a vecinu ostatka drugi iranski narodi.

Oseti, iranski narod u evropskom dijelu Rusije koji se odvojio od danasnjih Iranaca prije vise od 3000 godina, i dan danas naziva "Ironima" tj. Irancima?

Iranski narodi spadaju u indoevropsku etnojezicku porodicu kao i vecina naroda Evrope.

Iranci najstarija nacija na svijetu nastala politickim ujedinjenjem iz 625. p.n.e., a slijede ih Grci (480. p.n.e.), Indijci (322. p.n.e.) i Kinezi (221. p.n.ne.).

Perzijski jezik sa 2600 godina neprekidne dokumentirane upotrebe najstariji sluzbeni jezik na svijetu.

Iran u posljednjih 5200 godina imao samo dva sluzbena jezika (elamitski i perzijski).

U danasnjem Iranu uz perzijski sluzbeno i dvadesetak regionalnih, vecinom ostalih iranskih jezika.

Perzijski jezik vijekovima je bio lingua franca u Indiji, sve do britanske kolonizacije.

Perzijski jezik danas je osim u Iranu glavni i službeni jezik u Afganistanu i Tadzikistanu

Iran je jedina multietnicka drzava u siroj regiji dok su sve ostale nastale raspadom evropskog kolonijalizma, Sovjetskog saveza ili su zasnovane na nacionalizmu.

Iranska Nova godina Novruz najstariji blagdan na svijetu koji se sluzbeno slavi i dan danas.

Suza (Šuš) najstariji kontinuirano naseljeni grad na svijetu koji duze od 5000 godina nosi isto ime.

Iran je kroz istoriju imao čak 38 glavnih gradova, vise nego bilo koja druga drzava svijeta.

Iran je kroz istoriju obuhvatao i teritorije danasnje balkanske Evrope, sjeverne Afrike, Tanzanije, Rusije, Indije i Kine.

Iran je u hronolosko-geografskim okvirima (obracun km2/god.) istorijski najveca zemlja svijeta, a slijede Kina, Britanija i Rusija.

Iranci su pod perzijskom dinastijom Ahemenida 550. p.n.ne. stvorili prvo carstvo u istoriji covjecanstva.

ahemenidsko Perzijsko Carstvo bilo je prva drzava u istoriji koja se prostirala preko tri kontinenta.

ahemenidsko Perzijsko Carstvo bilo je vece od Rimskog i Aleksandrovog carstva zajedno.

Kir Veliki prvi je ujedinio Istok i Zapad iako evrocentricni istoricari to nerijetko pripisuju Aleksandru Makedonskom.

Iranske dinastije Parta i Sasanida 700 godina vodile neodluceni rat protiv Rimskog Carstva.

u dva navrata kroz istoriju (500. p.n.ne. i 620. g.) pod izravnim političkim uticajem iranskih dinastija (Ahemenida i Sasanida) odnosno naroda (Skita) nasla su se podrucja povrsine od oko 20 miliona km2 (veca od današnje Rusije).

iranske vojske su kroz istoriju 13 puta uspjesno osvojile Indiju odnosno cetiri puta Egipat.

unatoc prodorima arapskih i turskih vojski Iran predstavlja jedinstven primjer zemlje koja nije ni arabizirana ni turcizirana.

iranska vojska je 1221. godine kod Parvana nanijela jedini poraz u karijeri Džingis-kana.

Iran je u XVIII i XIX vijeku ocuvao nezavisnost uprkos istovremenim ratovima protiv Osmanskog, Ruskog i Britanskog Carstva.

Iran je jedinstven primjer države u siroj regiji koju evropske sile nikada nisu kolonizirale.

Iranska revolucija iz 1979. smatra trecom najvaznijom u istoriji. Slijedi iza francuske i boljsevicke?

Iran specava vecinu (84%) protoka svjetske trgovine heroina koji se proizvodi u Afganistanu okupiranom od strane Amerikanaca.

Iran od 1739. godine nije pokrenuo niti jednu agresiju na svoje politicke susjede.

Iranska kultura unatoc makedonskim, arapskim, turskim i mongolskim prodorima nikada nije asimilirana vec se kulturoloski uticaj projicirao u suprotnom smjeru.

Darijeva Behistunska ploca ima isti znacaj za desifriranje klinastih pisama Starog istoka koliko i Kamen iz Rozete za egipatske hijeroglife.

U Iranu su izumljeni vino, pivo, poker, gitara i kocka koji se danas nerijetko poistovjećuju kao simboli zapadne kulture.

prve hlace pojavile u Iranu zbog potreba iranskog konjanistva.

Turban je dijelom predislamske indoiranske kulture.

Kebab, popularno jelo od Balkana do Indije, potice iz Irana.

Iz Irana poticu biskvit, jogurt i sladoled.

Iran je najveci i najkvalitetniji proizvodjac kavijara i safrana.

Datoteka (eng. "data") je perzijska rijec koja podrazumijeva zakon tj. smjernice.

iz Irana poticu popularne igre i sportovi kao sto su sah, backgammon i polo.

Iranski tarof koji nalaze postovanje prema zenama i starijima, upotrebu pristojnog jezika i siroku gostoljubivost jedan od najstarijih poznatih kodeksa kavalirrtine.

Perzijski zoroastrijci (Parsi) u Indiji koji broje svega 60.000 stanovnika predstavljaju vodecu elitu u indijskoj industriji, nauci i umjetnosti.

Docek i sprovod imama Homeinija spadaju medju najveca okupljanja u istoriji.

Oblik iranskog državnog grba u cjelini ima trostruko značenje: riječ "Bog" kao simbol monoteizma, crveni tulipan kao simbol drevnog vjerovanja o palim borcima, te polumjesece, mač i knjigu kao simbole vjere, snage i mudrosti.

Vodeci svjetski turisticki casopis Lonely Planet svrstava Irance medju pet najgostoljubljivijih nacija svijeta.

U Iranu postoji 1500 endemskih biljnih vrsta, vise nego u jednoj evropskoj zemlji.

Cempres "Sarvi Abarkuh" je sa 4000 godina drugo najstarije stablo svijeta za kojeg se vjeruje da ga je licno zasadio Zaratustra.

Iran je do XX vijeka bio jedino zajednicko staniste lavova, tigrova i leoparda.

Pustinje cine svega 7% povrsine Irana, jednako koliko šume, prasume i dzungle.

U Iranu izmjerena najvisa ikad zabiljezena temperatura od 70,7°C.

Iran ima vece sumske povrsine od Italije, Njemacke ili Ukrajine.

Najvisi iranski vrh Damavand visi od svih vrhova Evrope.

U glavnom iranskom gradu Teheranu nalazi vise od 800 parkova.

Iranci unatoc manjku vecih rijecnih sistema imaju najveci pristup pitkoj vodi u regiji.
Iranski zoroastrizam najstarija monoteisticka religija na svijetu.

Zaratustra (zaratustra) je zivio prije Mojsija.

Medju iranske religije spadaju zoroastrizam, zurvanizam, mazdakizam, mitraizam, mandaizam, manihejstvo, jesidizam, jarsan, babizam i bahaizam, dok su na temelju praindoiranskih vjerovanja rodjeni i hinduizam, dzainizam, sikhizam i budizam.

Zoroastrijski koncept dobra i zla direktno je uticao na oblikovanje ranog judaizma, a kasnije i krscanstva.

Krscanstvo se temelji na zoroastrijskom ogranku (mitraizmu) koji je u I vijeku bio rasiren u grcko-rimskom svijetu.

Isus kao spasitelj istovjetan je Mitri, a Marija kao bezgresna djevica Anahiti.

Tri sveta kralja odnosno tri mudraca bili su iranski svecenici tj. magi.

Razapinjanje na kriz potice iz drevnog Irana.

Legenda o 2000-godišnjoj maslini koju je posadio Isus na Maslinskoj gori u Jeruzalemu temelji na mnogo starijoj iranskoj legendi o 4000-godisnjem cempresu kojeg je posadio Zaratustra.

Medju katolickim svecima postoji 35 Iranaca, vise nego Poljaka (30), Portugalaca (16) ili Hrvata (9).

Iransko ucenje sufizma direktno je uicalo na osnivanje crkvenog reda Franjevaca.

Religijska invokacija "U ime Boga" kojom se Iranci sluze i dan danas (cak i sluzbeno) kontinuirano koristi približno 4000 godina što je ovjereno i u Avesti kao i drevnim staroperzijskim zapisima poput Behistuna.

islam kao vecinska religija kod Iranaca nije nametnuo arapskim osvajanjem u VII vijeku, vec 400 godina kasnije pod vladavinom autothonih iranskih dinastija Bujida i Samanida.

Islamski ogranci sijitizam, sufizam i alevizam nastali su u Iranu.

Abu Hanifa, osnivac hanefijske skola sunitskog islama koju danas slijedi vise od milijardu muslimana, bio Iranac.

Teokratski element u Iranu kontinuirano postoji duze od 4500 godina: od protoiranskih brahmina u III milenijumu p.n.e. zoroastrijskih maga u antici, do islamskih ajatola do danas.

U Iranu uz predsjednika i parlament cak i teokratsko Vijece strucnjaka bira se putem slobodnih izbora.

Iran je druga zemlja svijeta prema broju objavljenih knjiga o teologiji.

Iranska sijitska svetista u Kumu i Mashadu medju deset najposjecenijih u svijetu.

Iran je zemlja s najvecim brojem sijita i drugim najvecim brojem zoroastrijanaca.

U zadnjih 5000 godina nije zabiljezeno niti jedno rusenje civilizacije ili prisilna asimilacija od strane iranskih dinastija.

Prije 4000 godina Kasiti i elamski Eparti s Iranske visoravni prve poznate dinastije u istoriji koje su tolerirale vjerske manjine.

Iranski vladar Kir Veliki 539. p.n.e. dao je sastaviti prvi pisani dokument o ljudskim pravima (Kirov valjak), sedamnaest i po vijekova prije prvog istovjetnog dokumenta u Zapadnom svijetu (Magna charta).

Iranski vladar Kir Veliki oslobodio je jevreje iz babilonskog ropstva.

Iranski vladari Kir Veliki i Darije Veliki dali jevrejima sagraditi Jeruzalemski hram.

Iranski vladar Darije Veliki ostao upamcen po oslobadjanju grckih svetista od poreza odnosno kao religijski reformator u Egiptu.

U Iranu za razliku od zapadnog svijeta nikada u istoriji nije postojalo robovlasnistvo.

Armenija pod iranskim patronatom odnosno iranskom dinastijom Arsakida postala prva krscanska zemlja na svijetu.

U Iranu se nalazi crkva sv. Marije koja je druga najstarija na svijetu, nakon one u palestinskom Betlehemu.

U zapadnom svijetu sufizam (iranski oblik islama) uzima kao predlozak tolerancije za islamski svijet.

Nastajanje krscanskog reda franjevaca inspirisano iranskim sufijskim pokretom.

Prilikom osmanlijskih progona armenski i gruzijski krscani utociste su nalazili u susjednom sijitskom Iranu, a ne susjednoj krscanskoj Rusiji.

Katedrala Vank u Isfahanu podignuta u iransko-armenskom stilu smatra najvecim krscanskim arhitektonskim remek-djelom izvan Evrope.

Francuski putopisac Jean Chardin u svojim djelima iz XVII vijeka uzimao je Iran kao primjer vjerski tolerantne drzave za Evropu zahvacenu religijskim sukobima i da su njegova djela utjicala na oblikovanje francuske i evropske liberalne tradicije XVIII vijeku.

Thomas Jefferson je prilikom pisanja americke Deklaracije nezavinosti povodio Kirupedijom, djelom grckog istoricara Ksenofonta koje velica lik i djelo iranskog vladara Kira Velikog?

U Iranu danas zivi dvostruko vise Jevreja nego u svim ostalim muslimanskim zemljama zajedno.

Stotine hiljada iranskih krscana slobodno obavljaju bogosluzje u 600 aktivnih crkava sirom Irana.

Iran je vecinski muslimanska država s najvise crkava (600), a slijedi Turska sa 236.

U iranskom glavnom gradu Teheranu postoji 30 jevrejskih sinagoga, više nego u Rimu ili Londonu.

Asirski krscani su prebacili sjediste svog medjunarodnog udruzenja iz New Yorka u Teheran pod obrazlozenjem kako se u Iranu najvise postuju njihova vjerska prava.

Vjerske manjine krscana, jevreja i zoroastrijaca imaju stalne zastupnike u iranskom parlamentu uz dodatno pravo glasa za politicke stranke.

Iran zabranjuje knjige i filmove koji se smatraju uvredljivima za kršćanstvo i ostale religije.

Iran trenutno udomljava najveci broj izbjeglica u svijetu (izmedju tri i pet miliona) koje uglavnom dolaze iz susjednog Afganistana i Iraka zbog americkih agresija.

Iranski vrhovni vodja Ali Hamenej etnicki Azer, dok su iranski potpredsjednik Muhamed Reza Rahimi i teheranski gradonacelnik Muhamed Bager Galibaf etnicki Kurdi.

Travnicani u Tuzli

Ovih dana Tuzlu su posjetili antifasisti iz Travnika. Tom prilikom obisli su istorijske spomenike na Banji gdje se nalazi partizansko groblje NOB-e i groblje tuzlanske mladosti zrtve 25. maja, kao i Kapiju mjesto tragedije.

Nesreca u rudniku Banovici

U toku III smjene 26.04. u banovickom RMU doslo je do teske nesrece. U nesreci 3 rudara su teze i 2 manje povrijedjena. Rudari su vrsili redovno busenje u jami Omazici. Tom prilikom udarili su na zaostali eksploziv. Smatra se da je eksploziv zaostao iz predhodne smjene kad je vrseno miniranje. Teze povrijedjeni rudari nalaze se u Klinickom centru u Tuzli.

Pomocni radnik Senahid Kahvedzic (40), bio je u jako teskom stanju i doktori se bore za njegov zivot. Smjesten je na intenzivnu njegu i prikljucen je na aparat za disanje. On ima visestruke povrede, ociju, glave, prakticno cijelog tijela.

Teze povrijedjeni su jos Emir Gutic (33) i Admir Husic. (31). Admir Husic se nalazi na odjelu hirurgije, a Emir Gutić na ocnom odjeljenju.

Lakse su povrijedjeni Nihad Smajlovic i Muhidin Hasić i oni su nakon ukazane pomoći na UKC-u Tuzla pusteni kuci.

SRĐAN

- Biti ili ne biti, pitanje je sad - govorio je mladić dječačkog lica koji je naglas izgovarao replike iz Hamleta, prikrivajući gorčinu što ga je iznutra razdirala. Glas mu je bio odsječen, uvjerljiv, ali rasječen kao da se na samom izlazu iz grla dijeli na dvoje, jedan glas bio jači i otresitiji i drugi što ga je poput šapata pratio....
- Ima li smisla - pitao ga je sabesjednik dok im je razgovor prekidala tutnjava topovskih pucnjeva što su slali smrtonosne granate u pravcu Dubrovnika.
- Ima li smisla, ima li smisla - ponavljao je onaj dječijeg lica uz dubok uzdisaj, kao da se davi u svojoj nemoći prizivajući Šekspira u pomoć i nastavio - šta ako im pustimo da topovima pišu svoje drame po našim gradovima i našim životima? Čudili smo se razorenom Vukovaru, jaucima iz Sarajeva. Danas mi idemo na dubrovačko ratište i razaramo Stari grad. Mi hoćemo grad da srušimo oni nam nedaju, mi heroji oni kukavice, shvataš li? – pitao je u hladnu Trebišnjicu zagledan, čista rijeka nemirno korito lizala ne obazirući se ni na Šekspir ni topovsku jeku.
- Jaki su Srđo - čulo se kako je sagovornik imenom oslovio onoga sa dječijim licem što je uigravao ulogu Hamleta za predstavu baš te večeri, pogledajući na plakatu što je visila na vratima kafića. Sa plakate Hamlet prijetio visoko držeći u rukama mrtvačku glavu. Vidio se i datum crvenim flomasterom upisan: 27 januar, ali i mjesto, Dom kulture (mala sala).
- Nisu oni jaki, već smo mi nemoćni. Mi smo im dozvolili da ovu čaršiju pretvore u selo, da naše komšije otjeraju iz grada. Čak i one koje su sa nama mobilisali i slali u njihove ratove. Otkud nama Srbima pravo da protjeramo više od pola stanovnika grada i razaramo tuđe gradove, otkud?- I to znam, ali šta će mo mi pozorištem i Hamletom promjeniti Srđo? – nastavio je onaj sa čuđenjem šapćući, gledajući po gostima u kafiću koji su radoznalo gledali prema njihovom stolu klimajući glavom pozdravljajući ili čudeći se. Uobičajeni pozdravi u gradu zamirali, seljaci i ratnici svoje sa sobom u grad donosili. Čola, Kemo, Azra, Bijelo dugme, Merlin... utihli, po kafićima se orila pjesma đenerala Draže.
- Oni i hoće da nas prestraše, da nas slome i zagospodare našim gradom, našim životima. Naš strah je njihov saveznik a topovi naši čuvari Nenade - govorio je Srđo izgovarajući glasno sagovornikovo ime kao da strah razgoni i topove ućutkuje.
- U redu, znači igramo, pa ko dođe da dođe, a šta ako nam u sali struju isključe i prije policijskog sata?
- Čim su došli oni su struju isključili, mrak je njihov pratilac, mi smo navikli na svijeće, pa i bez njih će mo govoriti, vrištati... – govorio je Srđo i zastao zagledan kroz prozor.
- Vidiš li ti što ja vidim? - pitao je kao da mu se priviđa.
Ulicom između pijace, pune ljudi i policijske stanice, trojica bradatih vojnika sa oružjem u rukama vodila mladića vezana.
- Uhvatili Alena Glavovića... – čulo se od onih što su uz prozor sjedili.
Srđo je, slušajući naredbu srca ustao i krenuo. Na stolu ostavio čašu neispijenu probu nedovršenu. Hodao je ulicom pružena koraka, čudeći se kako niko ne zaustavlja nasilnike, bradate i pijane. Mislio je da će Alena policiji u stanici predati, čekao je da se nešto desi, ali se odstojanje između njega i siledžija smanjivalo. Narod se bradonjama sklanjao sa puta, bježao u stranu, dvojica policajaca izašla pred stanicu i gledala jedan drugoga, ali ništa nisu činili da mladića spase. Oni bradati, Alena doveli blizu stanice, jedan je iza pojasa nož izvadio, drugi je puškom okolo prijetio, treći je onome sa nožem pomagao da nemoćnog mladića obori.
- Ovako ćemo sve balije klati - čulo se kako onaj sa nožem vrišti.
E nećeš, u Trebinju nećeš klati seljačino četnička, pomislio je Srđo prije nego je pojurio prema onoj trojici. Onaj što je puškom prijetio bio je okrenut na drugu stranu, ona dvojica Alenu glavu umirivali da mu nož pod grlo prinesu. Srđo svom silinom na njih udario. Udario jednog pa drugog i prije nego se bacio na onoga sa puškom u rukama vrisnuo, «Bježi Alene».

Alen se podigao i trčao prema maloj ulici pored pijace dok u njoj nije i nestao.
- Udri ga majku mu vlašku - čulo se urlikanje jednog od bradatih, prije nego su kundacima i vojničkim cokulama počeli udarati Hamleta iz neodigrane a zakazane predstave u Trebinju, 27 januara 1993. godine. Srđo igrao svoju ulogu, koju mu je život režirao a on je besmrtno odigrao, sam.
Niko se pomjerio nije, narod se po pijaci posakrivao, policajci pred stanicom gledali jedan drugoga. Srđo ostao nepomičan na asfaltu. Samo Trebišnjica trčkarala nemirno koritom, ližući kamenje i vrbove žile, pretvarajući se u žurbi u bijelu pjenu što je u bukovima istinu skrivala.

Srđo je umro sedam dana kasnije. Ono Trebinjaca što je smjelo, pratilo ga do posljednjeg počivališta. Neko se prisjetio da je bio juniorski rekorder Bosne u plivanju, glumac amater, da još nije bio navršio 26 godina...
Srđin otac Rade Aleksić, opraštajući se od sina, okupljenima ponosno poručio: "Moj Srđo je umro vršeći svoju ljudsku dužnost". Okupljeni utihli pred ponosom oca i junaštvom sina, samo Trebišnjica i danas žuborom ponavlja Aleksićeve riječi: "... vršeći svoju ljudsku dužnost.

"EPILOG:
Pojašnjenje za čitaoce koji problem Bosne ne poznaju, Srđan je Bosanac pravoslavac (Srbin), Alen isto Bosanac ali musliman (Bošnjak).
Alen je ovaj zločin preživio zahvaljujući Srđi, preživio i Trebinje 1993. zahvaljujući nekim drugim dobrim ljudima.
Ubice Srđana Aleksića su izvedene pred sud i osuđene na male kazne. Oslikavajući vrijeme neljuda, advokat optuženih je tada rekao: "Tako mu i treba kada je branio balije".
Obilježavajući četrnaest godina od pogibije Srđana Aleksića, beogradska televizija je napravila film SRĐO, koji je emitovan u Bosni ali i u Srbiji. Na petnaestogodišnjicu ljudskog i herojskog čina Srđa je dobio svoju ulicu, ali ne u svom Trebinju ili Beogradu, već Sarajevu. U obrazloženju dodjeljivanja ulice izmedju ostalog stoji: "Bez ljudi kao što je Srđan Aleksić i njihovih herojskih djela, čovjek bi izgubio nadu u ljudskost a bez nje naš život nebi imao smisla".
Ni danas, petnaest godina poslije progona nesrba iz Trebinja, oni su još po svijetu razasuti....g.2008Vidi više