| Danilo je rodjen 1896 u Vrhovinama, u Lici, gdje je zavrsio osnovnu skolu poslije koje je bio kiridzija i prevozio balvane i drugu robu, sve do 1914. kada je izbio rat i bio pozvan u vojsku. Sluzio je u 79.lickoj regimenti austrougarske vojske koja je ratovala na galicijskom ratistu. U jesen 1915. Srdic icio njegov 13. mars- bataljon su se predali Rusima. Jedno vrijeme je preoveo u zarobljenickom logoru, a onda je, maja 1916. godine sa hiljadama drugih svojih zemljaka stupio u I srpsku dobrovoljacku diviziju. U prvim danima oktobarske revolucije Srdic je komandovao I jugoslovenskim komunistickim pukom. Zatim se borio na celu konjickih jedinica pod rukovodstvom proslavljenih heroja Oktobra Timosenka i Budjonija. Ubrzo postaje komandant konjickog puka, pa brigade, pa divizije. Bio je veoma hrabar. Nosio je uza se cak tri sablje- kad se u boju jedna prepolovi vadio je iz korica drugu, pa trecu. O njemu je marsal Budjoni pricao: «Uvijek je nalazio izlaz, djelovao je smjelo, odvazno i uvijek je pobjedjivao. Mladsi komandant puka ispisao je mnogo svjetlih stranica istorije borbe protiv neprijatelja sovjetske vlasti. Zbog njegove smjelosti, hrabrosti i odvaznosti s hrabrom su ga prozvali – neustrasivi.» U jesen 1919 bio je upucen u Moskvu na specijalni kurs za komandanta brigada i divizija pri novoosnovanoj Vojnoj akademiji Crvene armije. Kao proslavljeni ratnik zajedno sa ostalim slusaocima kursa bio je gost na IX kongresu Svesavezne komunisticke partijeboljsevika. Tada je zajedno sa Aleksom Dundicem bio predstavljen i licno Vladimiru Iljicu Lanjinu. U Crvenoj armiji Srdic je brzo napredovao, sve do general-pukovnika, najviseg cina od svih koje je jedan Jugosloven strkao u Sovjetskoj armiji. Izabran je za clana CK KP Bjelorusije. Srdicu je te veceri 1936. na prijemu u Kremlju, eto ukazana narocita cast, eto «pobratimio» se sa Staljinom! Upravo je razgovarao sa komadantom vojnog bjeloruskog okruga Jeronimom Uborevicem, kad mu pridje marsal Budjoni. -Danilo Feodorovicu, drug Josif Visarionovic, zeli da te vidi! Posao je zurnim korakom i zaustavio se pred vecom grupom drzavnih i partijskih drzavnika u kojoj se nalazio i Staljin. Ovaj ga je odmah primjetio, malo se izdvojio pa ce Budjoniju: - Nu, Semjone Mihajlovicu, predstavi mi svog cuvenog granicara. Srdic je stupio korak napred i stao mirno, malo se naklonio i pozdravio vojnicki. - Gle kakav si – balkanski orao... O tvom talentu mnogo su mi govorili. Staljin je bio u bluzi jednostavnog vojnickog kroja., rasta dosta nizeg o svog generala, cetrdesetgodisnjeg dva metra visokog lickog gorstaka, na cijim su grudima blistala najvisa sovjetska odlikovanja. Staljin upita Srdica: -Reci ako bude rata na cijem ces tlu ratovati? -Na neprijateljskom. Njegova noga ne smije krociti a sovjetsku zemlju! Zadovoljan odgovorom, Staljin je predlozio Srdicu: -Davaj ispijmo «brudersaft »! Case i ruke su se zatim zacas ukrstile i obojica su ispila « bratski gutljaj ». Zvanice koje su ih okruzivale aplauzom su toplo pozdravile bratimljenje izmedju sefa drzave i njegovog slavnog generala. Osam mjeseci poslije ovog « bratimljenja » u bjeloruski NKVD je iz Moskve je stigao sifrovani telegram.; « Komkora 3 Serdica arestovat. Staljin. » Nije vise izasao iz tamnice. Nestaoje u vrtlogu « cistki » kao i mnogi drugi istaknuti vojni rukovodioci Crvene armije koji su tih dana uhapseni i proglaseni «izdajicama naroda » (Tuhacevski, Uborevic, Jakir, Kork, Feljdman i drugi). Srdic je posmrtno rehabilitovan 23. aprila 1957. odlukom Vojnog kolegijuma Vrhovnog suda SSSR-a, a partijski je rehabilitovan 21 avgusta iste godine odlukom partijske komisije pri Ministarstvu odbrane SSSR-a. O njemu je tada Budjoni javno rekao: Danilo Serdic! Ja izgovaram ovo ime sa osjecanjem velike topline i srdacnosti. Sa danilom Serdicem, Srbinom po nacionalnosti, s kojim sam proveo mnoge godine u sovjetskoj zemlji, mene nije vezivalo samo ratno nego i licno drugarstvo... Tragicna smrt crvenog komadanta u godinama kulta licnosti Staljina bolno je odjeknula u srcima svih koji su ga poznavali. Postavsi zrtva zlobne klevete, samovolje i bezakonja, nas drug je ostao u sjecanju boraca I konjicke armije i ostalih ratnika Sovjetske armije, kao kristalno cist covjek, kao pravi komunista. Sada je pravednost ponovo uspostavljena: casno ime Danila Serdica izgovara se sa istim takvim postovanjem kao i ranije...  | |
Prikazani su postovi s oznakom istorija. Prikaži sve postove
Prikazani su postovi s oznakom istorija. Prikaži sve postove
06. 04. 2010.
Danilo Srdic
ULOGA DIANE BUDISAVLJEVIĆ U ZBRINJAVANJU DJECE STRADALNIKA RATA U RAZDOBLJU 1941. DO 1945. GODINE
Postoji vise dokumenata o tome kako su socijalni aktivisti pomagali stradalnicima, posebno djeci u toku II svjetskog rata. Medju njima bila je i Diana Budisavljevic (1891. - 1978., Innsbruck). Njezin rad predstavlja izuzetan doprinos zbrinjavanju djece, ali i profesionalizaciji socijalnog rada.
Diana Budisavljević, rođena Obexer, rodila se i školovala u Innsbrucku, Austrija. Nakon završene srednje škole udala se za dr. med. Julija Budisavljevića. Dr. Budisavljević je završio Studij medicine u Innsbrucku. Po osnutku Medicinskog fakulteta u Zagrebu bio je imenovan profesorom kirurgije, te zajedno sa suprugom dolazi u Zagreb 1919. godine, gdje je osnovao Zavod za kirurgiju pri Medicinskom fakultetu. Početkom 2. svjetskog rata gospođa Budisavljević bila je majka dviju odraslih kćeri, već i baka, a pripadala je višim zagrebačkim intelektualnim krugovima. Kad je saznala za stradanje pravoslavnih žena i djece u logoru Lobor grad, sa skupinom suradnika, od kojih su bili najznačajniji dr. ing. Marko Vidaković i ing. Đuro Vukosavljević, organizirala je akciju za pomoć vođenu pod imenom "Akcija Diane Budisavljević" (u daljnjem tekstu Akcija DB). Od početnih aktivnosti skupljanja pomoći u hrani, odjeći i lijekovima za stradale žene i djecu Akcije DB je značajno proširila raspon djelovanja kad je gospođa Budisavljević saznala da se u logoru Stara Gradiška nalazi veliki broj nezbrinute djece. Kao što se navodi u njezinoj biografiji: "Uz pomoć njemačkog oficira von Kotziana dobivena je dozvola za dovođenje te djece iz logora. U organizaciji Ministarstva udružbe, ponajviše prof. Kamila Breslera2, koji je osigurao smještaj djece u Zagrebu, Jastrebarskom, a kasnije i Sisku, te uz pomoć sestara Crvenog križa, djeca su u nekoliko transporta dovedena iz logora. D. Budisavljević odjevena u uniformu sestre bolničarke Crvenog križa sudjeluje u transportu djece iz stare Gradiške, Mlake i Jablanca" (Kolanović, 2003.: 261). Jedna od značajnih aktivnosti Akcije DB, je bila i nabava mlijeka za zagrebačku djecu preko Međunarodnog Crvenog križa u Ženevi 1943. godine.
Izvodi iz njenog dnevnika:
23. listopada 1941.
Moja šogorica, gđa Mira Kušević saznala je da postoji veliki koncentracijski logor u kojem se osim Židovki nalaze i pravoslavke s djecom. ... Odlučile smo se o tome pobliže informirati u Židovskoj općini ... U to vrijeme smo samo namjeravale mjesečno davati novčane priloge.
6. veljače 1942.
Uvijek se našao netko da pomogne Židovkama i komunistkinjama, dok se za pravoslavne nije nitko brinuo.
26. veljače 1942.
Ujutro odlazim prof. Bresleru. Saznajem da je i on bio pozvan na odgovornost zbog putnog naloga kojeg mi je izdao. No, moje traženje da nekog drugog pošalje u Lobor-grad nije prihvatio. Smatrao je, naprotiv, da trebam sve provesti kako je dogovoreno i tako svima pokazati da se strogo držim propisa koje je izdao poglavnik.
Nakon Ministarstva udružbe odlazim u ustaški Židovski odsjek Ustaške policije pokušati dobiti dozvolu za rad. Predstojnik me primio vrlo ljubazno, ali smatrajući da nije nadležan, ne želi mi dati pismeno odobrenje ... Kaže da mogu mirno nastaviti s radom… Konačno je na moju opetovanu izjavu da od Ravnateljstva za sigurnost ne mogu dobiti ništa napismeno, dr. Kühnel bio spreman izdati pismenu dozvolu. Mogla sam je podići idući dan.
27. veljače 1942.
Dobivam pismenu dozvolu za vođenje akcije. Odmah sam je odnijela fotografu i dala napraviti nekoliko kopija. Polazeći od ove dozvole za koju sam točno znala da mi u određenim prilikama neće ništa značiti, odlučila sam, usprkos prigovoru mog muža, nastaviti Akciju, budući su se i svi moji suradnici izjasnili za nastavak rada.
14. lipanj 1942.
To mi je bio najljepši dar koji sam u životu dobila – mogućnost da ljude oslobodim od sigurne smrti….
10. srpanj 1942.
A onda je došlo nešto stravično. Sobe bez ikakvog namještaja. Bile su tu samo noćne posude, a na podu su sjedila ili ležala neopisivo mršava mala djeca. Svakom se djetetu već mogla nazrijeti smrt u očima. Što s njima učiniti? (Dječja bolnica u Staroj Gradiški)
1. travanja 1943. godine
U Ministarstvu udružbe saznajem za isključenje prof. Breslera iz Crvenog križa. Između ostalog mu se predbacuje da je u vezi sa mnom i da mi prenosi informacije o zbivanjima na terenu. To ne odgovara činjenicama. U gotovo svim slučajevima sam o postupcima s djecom već znam i odlazila sam k njemu samo kako bih se posavjetovala o mogućnostima pomoći.
19. listopada 1943.
Odlučila sam napraviti novi popis djece za koju ne znamo gdje se nalaze i to prema abecednom redu imena majke. Nadamo se da ćemo tako identificirati još neku bezimenu djecu. U kartoteci imamo mnogo djece za koju samo piše da su preuzeta iz logora i onda opet mnogo djece koja su kolonizirana, a za koju se ne zna odakle su.
9. travanj 1944.
Nakon ručka su ponovno došle žene koje su bile kod mene 7. Dala sam im pismene preporuke za svećenika u općinama gdje su im kolonizirana djeca. Kako su me djeca kasnije obavijestila (žene su bile nepismene), oba hranitelja su prihvatila i majke. Tako je uspjelo sjedinjenje majke s njihovom djecom.
28. svibnja 1945.
Predajem kartoteku (po nalogu potpisanom od Tatjane Marinić – opaska M. A.), bilježnice za nalaženje nepoznate djece, registar za fotografije i bilježnice s popisom posebnih oznaka na djeci. Osim abecednog rasporeda imali smo još i poseban raspored, kako bismo po mogućnosti pokušali identificirati što je moguće veći broj nepoznate djece. Bio je to glavni cilj koji smo si postavili za razdoblje nakon rata. Pronalaženje veće, točno popisne djece, nije nikom zadavalo teškoće. No, željeli smo što je moguće više male djece vratiti njihovim roditeljima. I bila je to sad velika bol, moja i gospođe Đakule, da nam se tako naglo naš rad na našoj kartoteci oduzeo i da nam je na taj način bilo onemogućeno to ostvariti. Znali smo da će sada mnoge majke uzalud tražiti svoju djecu.
Slijedi opis akcije zbrinjavanja djece u kojoj je opravdano istaknuta uloga prof. Breslera i Crvenog križa, poimenično Jane Koch te Tatjane Marinić, aktivistice KPJ.
Diana Budisavljević se spominje još dva puta. Jednom uz Dragicu Habazin, kao jedna od dobrovoljnih bolničarki sestara Crvenog križa koje su došle početkom srpnja u Staru Gradišku (str. 129). Na samom kraju tog poglavlja S. Ogrizović ponovo spominje Dianu Budisavljević:
Doktorica Budisavljević je bez znanja ustaša načinila dvostruku kartoteku. Duplikate je sakrila i kad je Zagreb oslobođen, donijela ih je Tatjani Marinić, tada načelnici odjela za brigu o djeci u Ministarstvu socijalnog staranja, gdje je radio i profesor Brössler. Tatjana se pobrinula da se po selima na Kozari razglasi da su djeca smještena u Zagrebu. I počeli su dolaziti roditelji u potrazi za svojom izgubljenom, otetom djecom. (Ogrizović, 1977.:153)
Diana Budisavljević, rođena Obexer, rodila se i školovala u Innsbrucku, Austrija. Nakon završene srednje škole udala se za dr. med. Julija Budisavljevića. Dr. Budisavljević je završio Studij medicine u Innsbrucku. Po osnutku Medicinskog fakulteta u Zagrebu bio je imenovan profesorom kirurgije, te zajedno sa suprugom dolazi u Zagreb 1919. godine, gdje je osnovao Zavod za kirurgiju pri Medicinskom fakultetu. Početkom 2. svjetskog rata gospođa Budisavljević bila je majka dviju odraslih kćeri, već i baka, a pripadala je višim zagrebačkim intelektualnim krugovima. Kad je saznala za stradanje pravoslavnih žena i djece u logoru Lobor grad, sa skupinom suradnika, od kojih su bili najznačajniji dr. ing. Marko Vidaković i ing. Đuro Vukosavljević, organizirala je akciju za pomoć vođenu pod imenom "Akcija Diane Budisavljević" (u daljnjem tekstu Akcija DB). Od početnih aktivnosti skupljanja pomoći u hrani, odjeći i lijekovima za stradale žene i djecu Akcije DB je značajno proširila raspon djelovanja kad je gospođa Budisavljević saznala da se u logoru Stara Gradiška nalazi veliki broj nezbrinute djece. Kao što se navodi u njezinoj biografiji: "Uz pomoć njemačkog oficira von Kotziana dobivena je dozvola za dovođenje te djece iz logora. U organizaciji Ministarstva udružbe, ponajviše prof. Kamila Breslera2, koji je osigurao smještaj djece u Zagrebu, Jastrebarskom, a kasnije i Sisku, te uz pomoć sestara Crvenog križa, djeca su u nekoliko transporta dovedena iz logora. D. Budisavljević odjevena u uniformu sestre bolničarke Crvenog križa sudjeluje u transportu djece iz stare Gradiške, Mlake i Jablanca" (Kolanović, 2003.: 261). Jedna od značajnih aktivnosti Akcije DB, je bila i nabava mlijeka za zagrebačku djecu preko Međunarodnog Crvenog križa u Ženevi 1943. godine.
Izvodi iz njenog dnevnika:
23. listopada 1941.
Moja šogorica, gđa Mira Kušević saznala je da postoji veliki koncentracijski logor u kojem se osim Židovki nalaze i pravoslavke s djecom. ... Odlučile smo se o tome pobliže informirati u Židovskoj općini ... U to vrijeme smo samo namjeravale mjesečno davati novčane priloge.
6. veljače 1942.
Uvijek se našao netko da pomogne Židovkama i komunistkinjama, dok se za pravoslavne nije nitko brinuo.
26. veljače 1942.
Ujutro odlazim prof. Bresleru. Saznajem da je i on bio pozvan na odgovornost zbog putnog naloga kojeg mi je izdao. No, moje traženje da nekog drugog pošalje u Lobor-grad nije prihvatio. Smatrao je, naprotiv, da trebam sve provesti kako je dogovoreno i tako svima pokazati da se strogo držim propisa koje je izdao poglavnik.
Nakon Ministarstva udružbe odlazim u ustaški Židovski odsjek Ustaške policije pokušati dobiti dozvolu za rad. Predstojnik me primio vrlo ljubazno, ali smatrajući da nije nadležan, ne želi mi dati pismeno odobrenje ... Kaže da mogu mirno nastaviti s radom… Konačno je na moju opetovanu izjavu da od Ravnateljstva za sigurnost ne mogu dobiti ništa napismeno, dr. Kühnel bio spreman izdati pismenu dozvolu. Mogla sam je podići idući dan.
27. veljače 1942.
Dobivam pismenu dozvolu za vođenje akcije. Odmah sam je odnijela fotografu i dala napraviti nekoliko kopija. Polazeći od ove dozvole za koju sam točno znala da mi u određenim prilikama neće ništa značiti, odlučila sam, usprkos prigovoru mog muža, nastaviti Akciju, budući su se i svi moji suradnici izjasnili za nastavak rada.
14. lipanj 1942.
To mi je bio najljepši dar koji sam u životu dobila – mogućnost da ljude oslobodim od sigurne smrti….
10. srpanj 1942.
A onda je došlo nešto stravično. Sobe bez ikakvog namještaja. Bile su tu samo noćne posude, a na podu su sjedila ili ležala neopisivo mršava mala djeca. Svakom se djetetu već mogla nazrijeti smrt u očima. Što s njima učiniti? (Dječja bolnica u Staroj Gradiški)
1. travanja 1943. godine
U Ministarstvu udružbe saznajem za isključenje prof. Breslera iz Crvenog križa. Između ostalog mu se predbacuje da je u vezi sa mnom i da mi prenosi informacije o zbivanjima na terenu. To ne odgovara činjenicama. U gotovo svim slučajevima sam o postupcima s djecom već znam i odlazila sam k njemu samo kako bih se posavjetovala o mogućnostima pomoći.
19. listopada 1943.
Odlučila sam napraviti novi popis djece za koju ne znamo gdje se nalaze i to prema abecednom redu imena majke. Nadamo se da ćemo tako identificirati još neku bezimenu djecu. U kartoteci imamo mnogo djece za koju samo piše da su preuzeta iz logora i onda opet mnogo djece koja su kolonizirana, a za koju se ne zna odakle su.
9. travanj 1944.
Nakon ručka su ponovno došle žene koje su bile kod mene 7. Dala sam im pismene preporuke za svećenika u općinama gdje su im kolonizirana djeca. Kako su me djeca kasnije obavijestila (žene su bile nepismene), oba hranitelja su prihvatila i majke. Tako je uspjelo sjedinjenje majke s njihovom djecom.
28. svibnja 1945.
Predajem kartoteku (po nalogu potpisanom od Tatjane Marinić – opaska M. A.), bilježnice za nalaženje nepoznate djece, registar za fotografije i bilježnice s popisom posebnih oznaka na djeci. Osim abecednog rasporeda imali smo još i poseban raspored, kako bismo po mogućnosti pokušali identificirati što je moguće veći broj nepoznate djece. Bio je to glavni cilj koji smo si postavili za razdoblje nakon rata. Pronalaženje veće, točno popisne djece, nije nikom zadavalo teškoće. No, željeli smo što je moguće više male djece vratiti njihovim roditeljima. I bila je to sad velika bol, moja i gospođe Đakule, da nam se tako naglo naš rad na našoj kartoteci oduzeo i da nam je na taj način bilo onemogućeno to ostvariti. Znali smo da će sada mnoge majke uzalud tražiti svoju djecu.
Slijedi opis akcije zbrinjavanja djece u kojoj je opravdano istaknuta uloga prof. Breslera i Crvenog križa, poimenično Jane Koch te Tatjane Marinić, aktivistice KPJ.
Diana Budisavljević se spominje još dva puta. Jednom uz Dragicu Habazin, kao jedna od dobrovoljnih bolničarki sestara Crvenog križa koje su došle početkom srpnja u Staru Gradišku (str. 129). Na samom kraju tog poglavlja S. Ogrizović ponovo spominje Dianu Budisavljević:
Doktorica Budisavljević je bez znanja ustaša načinila dvostruku kartoteku. Duplikate je sakrila i kad je Zagreb oslobođen, donijela ih je Tatjani Marinić, tada načelnici odjela za brigu o djeci u Ministarstvu socijalnog staranja, gdje je radio i profesor Brössler. Tatjana se pobrinula da se po selima na Kozari razglasi da su djeca smještena u Zagrebu. I počeli su dolaziti roditelji u potrazi za svojom izgubljenom, otetom djecom. (Ogrizović, 1977.:153)
01. 04. 2010.
Banovici
Banovici se prvi put spominju u knjizi turskog popisa stanovnistva u Zvornickom sandzaku 1519. i 1533. godine.
Prvim popisom 1519. godine formirane su nahije medju kojima se nalazi i nahija DEMETIN.
Nahija Demetin obuhvatala je nekoliko sela danasnje opstine Banovici; a to su:
1. Tulovici sa prihodom 1980 akci (akči)
2. Grivice sa prihodom 2430 akci
3. Trestenica sa prihodom 2250 akci
4. Bratehnici (Repnik) sa prihodom 2496 akci
5. Banovici Selo sa prihodom 2392 akci
6. Podgorje sa prihodom 2868 akci.
Drugim popisom 1533. godine izvrsena je podjela vlasnika imovinske posjede odredjenih nepokretnosti u navedenim selima i kolicinom finansijskog iznosa na ostvareni prihod. Ovim popisom izvrsen je popis stambenih objekata.
U posjedu vlasnistva sela Banovici bili su sljedeci timari (vlasnici): Klurda serbuljuka sa drugovima, posadnik u pomenutoj tvrdjavi timar Mezida, sina Alije i timar Hamzeiz Kankaldelena (raniji naziv Tetova), posadnik u pomenutoj tvrdjavi.
U selu Banovici u to vrijeme bilo je 4 muslimanske kuce i 25 hriscanskih. Na isti nacin evidentirana su i ostala pomenuta sela opstine banovici.
Knjigu je sa turskog jezika preveo i obradio Adem Hadzic 1986. i ona se nalazi u gradskoj biblioteci Banovica.
Banovici su dugo bili slijepo crijevo BiH. Arheoloski nisu istrazeni , a rijetko su ih posjecivali naucnici i istoricari., da dublje zarone u istoriju Banovica, da kazu sta Banovici kriju u svojim njedrima. Citavo vrijeme oko Banovicia kruie oko Bozicko Banovic, a Banovici oko Bozicka.
Narodna predaja i ljudi koji su iza sebe ostavili zabiljeske , medju kojima je i Osman Kasumovic koji je zapisao:
«Godine 1935. , dosao je u selo Banovice teretnim kamionom veliki zupan Branko Stakic sa namjerom da odvuce stecak Bozicka Banovica». Kada mu to mjestani sela nisu dali on je izvadio neki stari kalendar od 80godina u kome je bilo zapisano: ovdje lezi ban bosko Bozic na svojoj vlastitojv zemlji . tri mu brata grade spomenik. Umro 1333. godine.»
Prvim popisom 1519. godine formirane su nahije medju kojima se nalazi i nahija DEMETIN.
Nahija Demetin obuhvatala je nekoliko sela danasnje opstine Banovici; a to su:
1. Tulovici sa prihodom 1980 akci (akči)
2. Grivice sa prihodom 2430 akci
3. Trestenica sa prihodom 2250 akci
4. Bratehnici (Repnik) sa prihodom 2496 akci
5. Banovici Selo sa prihodom 2392 akci
6. Podgorje sa prihodom 2868 akci.
Drugim popisom 1533. godine izvrsena je podjela vlasnika imovinske posjede odredjenih nepokretnosti u navedenim selima i kolicinom finansijskog iznosa na ostvareni prihod. Ovim popisom izvrsen je popis stambenih objekata.
U posjedu vlasnistva sela Banovici bili su sljedeci timari (vlasnici): Klurda serbuljuka sa drugovima, posadnik u pomenutoj tvrdjavi timar Mezida, sina Alije i timar Hamzeiz Kankaldelena (raniji naziv Tetova), posadnik u pomenutoj tvrdjavi.
U selu Banovici u to vrijeme bilo je 4 muslimanske kuce i 25 hriscanskih. Na isti nacin evidentirana su i ostala pomenuta sela opstine banovici.
Knjigu je sa turskog jezika preveo i obradio Adem Hadzic 1986. i ona se nalazi u gradskoj biblioteci Banovica.
Banovici su dugo bili slijepo crijevo BiH. Arheoloski nisu istrazeni , a rijetko su ih posjecivali naucnici i istoricari., da dublje zarone u istoriju Banovica, da kazu sta Banovici kriju u svojim njedrima. Citavo vrijeme oko Banovicia kruie oko Bozicko Banovic, a Banovici oko Bozicka.
Narodna predaja i ljudi koji su iza sebe ostavili zabiljeske , medju kojima je i Osman Kasumovic koji je zapisao:
«Godine 1935. , dosao je u selo Banovice teretnim kamionom veliki zupan Branko Stakic sa namjerom da odvuce stecak Bozicka Banovica». Kada mu to mjestani sela nisu dali on je izvadio neki stari kalendar od 80godina u kome je bilo zapisano: ovdje lezi ban bosko Bozic na svojoj vlastitojv zemlji . tri mu brata grade spomenik. Umro 1333. godine.»
28. 03. 2010.
Mevludin Kulić
Mevludin Kulić je 1991. godine služio JNA u Petrovcu na Mlavi, a potom je nakon četiri mjeseca dobio prekomandu u tadašnju kasarnu Milan Stanivuković u Osijeku. Zapovjednik kasarne je bio zloglasni pukovnik Boro Ivanović. Mevludin je za vrijeme službe u Osijeku bio svjedokom teških zločina prema civilima a svojim je tijelom u nekoliko navrata štitio pretrčavanje djece i civila prilikom njihovog bijega pred puščanim zrnima i granatama ispaljivanim iz kasarne. Na taj način je Mevludin riskirao da, primjete li četnici što radi, bude odmah ubijen. Boljela ga je činjenica da se nalazi u vojsci koja je bila sve samo ne Jugoslavenska Narodna, pa se često zbog toga žalio majci. U osječkoj je kasarni bio okružen četnicima, rezervistima i pripadnicima JNA. Pomogao je u bijegu jednom mladiću iz Busovače, međutim sebi nije mogao pomoći. Rekao je majci tijekom njenog posjeta kasarni da se zbog odbijanja pucanja po Hrvatima boji za svoj život, a njegova strahovanja su se obistinila samo dan poslije, 03. rujna 1991. godine. Toga dana je, zajedno sa još trojicom kolega, mučki ubijen na spavanju. Prema iskazu svjedoka ubio ga je pukovnik Ivanović samo zato što je Mevludin odbijao pucati po Hrvatima. Obitelji pokojnog Mevludina je rečeno da im je sina ubio hrvatski snajperist, no obdukcijski nalaz je potvrdio ono što je obitelj već znala, da je Mevludin ubijen revolverskim hicem u zatiljak iz neposredne blizine. Mevludin je sahranjen, a o njegovom hrabrom činu se gotovo nikako ne govori. Zaslužio je zahvalnost i priznanje Republike Hrvatske. Zalužio je posthumno odlikovanje jer je poginuo zbog toga što nije htio pucati po hrvatskim civilima.
17. 03. 2010.
Oproštajno pismo Fran Krste Frankopana supruzi
"Predraga i preljubljena Julijo! Moja draga! Pošto mi je voljom neba i Božjom odredbom prijeći iz ovoga svijeta u drugi, da tako dadem zadovoljštinu za počinjene uvrede proti carskom Veličanstvu premilostivoga gospodara, htjedoh te iz srca da zagrlim ovim redcima i reći ti posljednji s Bogom, moleći te, moja ljubezna Julijo, da mi za Božje milosrđe oprostiš kršćanskom blagohotnosti, budeš li radi moje neobzirnosti morala trpjeti uvredu i muka. Isto te tako molim, draga Julijo, da mi oprostiš svaku i najmanju uvredu, koju sam ti nanio, otkad smo se uzeli."
Oproštajno pismo Petra Zrinskog supruzi
"Moje drago srce! Nemoj se žalostiti svrhu ovoga moga pisma, ni burkati. Polag Božjega dokončanja sutra o deseti uri budu mene glavu sekli i tulikajše naukupe tvojemu bratcu. Danas smo jedan od drugoga srčeno prošćenje uzeli. Zato jemljem ja sada po ovom listu i od tebe jedan vekovečni valete, tebe proseći, ako sam te u čem zbantuval, ali ti se u čemu zameril (koje ja dobro znam) i oprosti mi! Budi Bog hvaljen, ja sam k smrti dobro pripravan, niti se plašim, ja se ufam u Boga vsemogućega, koji me je na ovom svitu ponizil, da se tulikajše mene hoće smilovati, i ja ga budem molil i prosil (komu sutra dojti ufam se), da se mi naukupe pred njegovim svetim tronušem u diki vekivečne sastanemo. Već ništa ne znam ti pisati, niti za sina, niti za druga dokončanja našega siromaštva, ja sam vse na volju Božju ostavil."
13. 03. 2010.
Sjećanje na Gorana
Bila je to velika ekipa rukometaša sarajevske Bosne, generacija koja je u svoje vitrine pospremila Kup nekadašnje Jugoslavije. Najčešće su igrali u sastavu:
- Nožica
- Mostarac
- Pilić
- Janjić
- Čengić
- Šarenkapa
- Rebić,
- Metikoš
- Vuković i
- Milošević.
Sredinom šezdesetih godina prošlog stoljeća bili s u jedna od najboljih rukometnih momčadi Starog kontinenta, no niko od tih momaka, koji su kasnije izgradili izvanredne karijere u novinarstvu, advokaturi ili arhitekturi, nije ni slutio kako će se sudbina sa svima njima tri desetljeća kasnije surovo poigrati i da će možda najbolji od njih, Goran Čengić, okončati svoj život pod kamom Veselina Vlahovića Batka, zloglasnog četničkog ubice iz okupiranog sarajevskog naselja Grbavica.
Goran je završio studij na Likovnoj akademiji, no nakon što je upoznao svoju buduću suprugu, sve što je htio bilo je miran porodični život s Anjom i sinovima. No, stiglo je ljeto 1992. godine i četnici protjeruju Bošnjake i Hrvate iz njihovih stanova na Grbavici, oni sretniji prelaze na drugu stranu Miljacke, ostali svoj život ostavljaju po zavučenim ćoškovima naselja. U kasno popodne Batko sa svojom braćom po zločinu upada u stan doktora Husnije Čerimagića, Goranovog komšije.
Nakon što je čuo vriske, Goran silazi i spasava doktora od sigurne smrt, no Batko se nedugo potom vraća i odvodi ih obojicu u nepoznato. Goranovo tijelo ekshumirano je tek nekoliko godina po reintegraciji Grbavice. Supruga i djeca, srećom, to nisu vidjeli, nekoliko dana ranije,nakon što im je granatiran stan, otišli su sa Grbavice. U slobodni dio Sarajeva spremao se i Goran.
Razmjena je već bila dogovorena za tri dana.
«Amor Mašović mi nije dao da pogledam njegovo tijelo u mrtvačnici u Visokom», priča nam Goranova majka Nataša Zimonjić – Čengić.
«Kazao mi je da to neću podnijeti, ali sam ipak
pogledala i prepoznala Goranov džemper. Sjećam se da ga je, igrom sudbine, kupio upravo u Visokom.»
Goranova majka je porijeklom iz partizanske porodice, sa svojim suprugom Feridom Čengićem Fićom, prvim sarajevskim gradonačelnikom nakon II svjetskog rata, upoznala se dok su oboje bili u partizanima. Imali su trojicu sinova, Goran i Igor su mrtvi, sa majkom je ostao samo bolesni Rodoljub, Roćko kako ga svi zovu, kome je Rodoljub Čolaković bio kum.
«Godinama sam tražila bilo kakvu informaciju o svom sinu koji je ubijen samo zato što je pokušavao spasiti svoje prijatelje i komšije», priča nam Nataša.
«Ljudi koji su izlazili sa Grbavice nisu znali ništa o njemu, a oni koji su znali, nisu mi htjeli kazati istinu, valjda da bi me poštedili. Tek sam mnogo kasnije saznala da je ubijen i ostavljen u nekom potoku izvan Grbavice.
»Pokušavala je doći i do informaciju o zlogalsnom Batku, pokušavajući ga izvesti pred sud, no bezuspješno.
«Čak sam došla i do Mila Đukanovića, on je tada bio premijer Crne Gore i obećao mi je da će ga uhapsiti. Kažu da se Batku na dušu stavlja oko 300 ljudi. No, nikada ništa od toga nije stiglo pred sud.»
Svoje staračke dane Nataša provodi u malom stanu u naselju Mojmilo, sa sinom Rodoljubom listajući stare porodične albume i sjećajući se sretnijih vremena.Muž Ferid davno je napustio ovaj svijet, slomljen nakon višegodišnje torture na Golom otoku i zatvorskih dana prije II svjetskog rata u Sremskoj Mitrovici.
Goranova djeca, sinovi Vanja i Srđan žive s majkom Gordanom u stanu iz kojeg im je otac odveden u smrt, nadajući se kako će jednoga dana neko u Sarajevu njihovom ocu podići spomen bistu ili jednu od ulica nazvati njegovim imenom.
Njegova je porodica to zaslužila, Goranov ujak Miodrag Kovačević spasio je od četničke kame na desetine Bošnjaka u Gacku, o čemu je nedavno posvjedočio i Mostarac Midhat Ćimić. Srđan Aleksić, hrabri mladić iz Trebinja, koji je ubijen spašavajući svoje prijatelje Bošnjake, Goranov je daljnji rođak. Ako se dublje zaroni u njihovo porodično stablo, doći se i do tetke Ksenije, partizanke ubijene u 21. godini na Majevici, čija je baka bila prva rođaka italijanske princeze Katarine.
No, posebno mjesto u njihovoj porodici zaslužuje bratić Stevan Zimonjić, beogradski ilegalac koji je obješen tri dana pre oslobođenje srbijanske prijestolnice. Po njemu je lik iz popularne serije Otpisani, kojeg je otjelovio Voja Brajović, dobio ime Tihi.
Nedim Hasić
21. 02. 2010.
Dani kralja Heroda
U prvoj polovini II vijeka pne Judejom je vladala jedna od 4 dinastije, koje su naslale nakon raspada
carstva Aleksandra Velikog.
Bila je to sirijska dinastija SELEUKIDA. 168. god. pne seleukidski kralj je u jeruzalemskom hramu
htio uvesti obozavanje ZEVSA.
Tada je izbila jevrejska pobuna pod vodstvom Makabejaca (Hebrejci vladali su Jedejom od 142.do 63. godine pne)
66. godine pne hosmonejski knezovi , braca HIRKAN II i ARISTOBUL) borili su se za prijestolje.
Izbio je gradjanski rat. Obojica su zatrazila pomoc od Pompeja, rimskog generala koji je u to vrijeme bio u Siriji.
On je jedva docekao da se umijesa u taj sukob.
Rimsko carstvo se sirilo na istok i pod svojom vlascu imalo je veliki dio Male Azije. Zbog nizaslabih vladara u
Siriji u tom podrucju je zavladalo bezvlasce, sto je ugrozavalo mir koji su Rimljani htjeli odrzati na istoku.
Zato se Pompej umijesao da bi Siriju pripojio Rimskom Carstvu.
Pompaj je stao na Hirkanovu stranu i tako rijesio sukob. 63. godine Rimljani su napali Jeruzalem i na prijestolje
stavili svog sticenika. Nisu zeljeli da Hirkan bude nezavisan vladar, ucvrstili su se na tom podrucju nisu htjeli da
se odreknu svog uticaja. Hirkan je bio vodja jevrejske zajednice. Njegov opstanak na vlasti zavisio je o volji Rima.
Hirkan je bio neodlucan, ali je imao podrsku: Antipatera, oca Heroda Velikog. Antipater je bio vladar u sjeni. Obuzdao
je buntovne jevrejske frakcije i poceo je donositi vazne potiticke odluke u Judeji.
Juliju Cezaru je pomogao da pobjedi neprijatelje u Egiptu, pa su ga Rimljani postavili za upravnika u Judeji.
Bio je direktno odgovoran njima. Imenovan je prokuratorom. Svoje sinove imenovao je za lokalne upravitelje.
FAZAELU je povjerio Jeruzalem a HERODU Galileju. Poucio ih je da nista ne mogu postici bez pristanka Rima. Tokom politicke
karijere nastojao je uskladiti zelje Rima i jevrejskih podanika. U tome su mu pomogle njegove organizacijske sposobnosti i
vojno iskustvo.
25-togodisnji Herod zadobio je povjerenje Rima i Jevreja jer je odlucio da ukloni bande razbojnika sa podrucja kojim je
vladao. 43. godine pne politicki protivnici otrovali su Antipatera i on je postao najuticajnija osoba u Judeji.
Imao je neprijatelja, koji su smatrali da je nezakonito preuzeo vlast i htjeli su gasvrgnuti sa vlasti.
Nisu uspjeli jer Rim nije zaboravio zasluge Antipatera a ni njegove zasluge.
Mnogi su bili nezadovoljni nacinom na koji je Poimpej okoncao hasmonijski sukob oko prijestolja.
Porazena politicka frakcija vise puta pokusala je doci na vlast. To im je uspjelo 40. pne uz pomoc PARTA (neprijatelja Rima).
Iskoristili su haos nastao izbijanjanjem gradjanskog rata u Rimu. Napali su Siriju svrgnuli su Hirkana i na prijestolje
postavili clana hasmonijske porodice.
Herod je pobjegao u Rim gdje je docekan. Rimljani su zeljeli protjerati Parte i ponovo uspostaviti kontrolu nad tim
podrucjem. Da bi to ostvarili bio im je potreban neko pouzdan. Zato su Heroda okrunili za kralja Judeje. Vodio je svecanu
povorku od senata do Jupiterovog hrama gdje je pridonio zrtvu paganskim bogovima. Ovaj cin simbolizirao je mnoge kompromise
koje je morao uciniti da bi opstao na vlasti. Uz pomoc rimske vojske dosao je na vlast u Judeji. Dao je pogubiti hasmonejce
i jevrejsku aristokratiju koji su podrzavali njegove neprijatelje 8 one koji nisu zeljeli da nad njima vlada neko koje
saveznik Rima).
Kada je OKTAVIJAN (kasnije postao car August)31. pne poratio Marka Antonijau bici kod Akcija i postao vladar Rima Herod je
shvatio da bi njegovo prijateljstvo sa markom Antonijem moglo pobuditi sumnju. Odlucio je Oktavijana uvjeriti u odanost, k
oji mu je zauzvrat dao vlast nad vecim podrucjem.
Herod je ucvrsti svoju vlast i osigurao bogatstvo kraljevstvu. Jeruzalem je postao centar helenisticke kulture. Zapoceo je izgradnju nove palace u sklopu jeruzalemskog hrama. Izvor njrgove moci i okosnica politike bilo je prijateljstvo sa Rimom. Bio je apsolutni vladar u Judeji. Imao je veliki uticaj na svecenike i na te funkcije je postavljao koga je htio.
Imao je 10 zena i svaka je zeljela da njen sin naslijedi oca. Dvorske spletke su pojacale njegovu sumnjicavost i okrutnost. U napadu ljubomore dao je ubiti najdrazu zenu Mariamnu i zadavati njena 2 sina ( navodno su skovali zavjeru protiv njega). Po nekim izvorima bio je svjestan da ga narod ne voli i zato je odlucio pobrinuti se da njegova smrt bude popracena zaloscu, a ne radovanjem. Da bi to postigao uhapsio je neke ugledne licnosti Judeji i naredio da ih pogube kad se objavi da je umro. Ova zapovjest nije izvrsena.
Nakon njegove smrti Rim je novim vladarom proglasio njegovog sina ARHELAJA, va druga 2 sina bili sunezavisni knezovi TETRARSI. ANTIPA je vladao Galilejom i Pirinejima, a FILIP Iturejom i Trahonitidom. Arhelaja nisu voljeli ni Rimljani ni podanici. Svrgnut je od strane Rima koji je postavio svog upravnika koji je bio predhodnik PONCIJA PILATA. i dalje Filip i Antipa su vladali dodjeljenim podrucjem.
carstva Aleksandra Velikog.
Bila je to sirijska dinastija SELEUKIDA. 168. god. pne seleukidski kralj je u jeruzalemskom hramu
htio uvesti obozavanje ZEVSA.
Tada je izbila jevrejska pobuna pod vodstvom Makabejaca (Hebrejci vladali su Jedejom od 142.do 63. godine pne)
66. godine pne hosmonejski knezovi , braca HIRKAN II i ARISTOBUL) borili su se za prijestolje.
Izbio je gradjanski rat. Obojica su zatrazila pomoc od Pompeja, rimskog generala koji je u to vrijeme bio u Siriji.
On je jedva docekao da se umijesa u taj sukob.
Rimsko carstvo se sirilo na istok i pod svojom vlascu imalo je veliki dio Male Azije. Zbog nizaslabih vladara u
Siriji u tom podrucju je zavladalo bezvlasce, sto je ugrozavalo mir koji su Rimljani htjeli odrzati na istoku.
Zato se Pompej umijesao da bi Siriju pripojio Rimskom Carstvu.
Pompaj je stao na Hirkanovu stranu i tako rijesio sukob. 63. godine Rimljani su napali Jeruzalem i na prijestolje
stavili svog sticenika. Nisu zeljeli da Hirkan bude nezavisan vladar, ucvrstili su se na tom podrucju nisu htjeli da
se odreknu svog uticaja. Hirkan je bio vodja jevrejske zajednice. Njegov opstanak na vlasti zavisio je o volji Rima.
Hirkan je bio neodlucan, ali je imao podrsku: Antipatera, oca Heroda Velikog. Antipater je bio vladar u sjeni. Obuzdao
je buntovne jevrejske frakcije i poceo je donositi vazne potiticke odluke u Judeji.
Juliju Cezaru je pomogao da pobjedi neprijatelje u Egiptu, pa su ga Rimljani postavili za upravnika u Judeji.
Bio je direktno odgovoran njima. Imenovan je prokuratorom. Svoje sinove imenovao je za lokalne upravitelje.
FAZAELU je povjerio Jeruzalem a HERODU Galileju. Poucio ih je da nista ne mogu postici bez pristanka Rima. Tokom politicke
karijere nastojao je uskladiti zelje Rima i jevrejskih podanika. U tome su mu pomogle njegove organizacijske sposobnosti i
vojno iskustvo.
25-togodisnji Herod zadobio je povjerenje Rima i Jevreja jer je odlucio da ukloni bande razbojnika sa podrucja kojim je
vladao. 43. godine pne politicki protivnici otrovali su Antipatera i on je postao najuticajnija osoba u Judeji.
Imao je neprijatelja, koji su smatrali da je nezakonito preuzeo vlast i htjeli su gasvrgnuti sa vlasti.
Nisu uspjeli jer Rim nije zaboravio zasluge Antipatera a ni njegove zasluge.
Mnogi su bili nezadovoljni nacinom na koji je Poimpej okoncao hasmonijski sukob oko prijestolja.
Porazena politicka frakcija vise puta pokusala je doci na vlast. To im je uspjelo 40. pne uz pomoc PARTA (neprijatelja Rima).
Iskoristili su haos nastao izbijanjanjem gradjanskog rata u Rimu. Napali su Siriju svrgnuli su Hirkana i na prijestolje
postavili clana hasmonijske porodice.
Herod je pobjegao u Rim gdje je docekan. Rimljani su zeljeli protjerati Parte i ponovo uspostaviti kontrolu nad tim
podrucjem. Da bi to ostvarili bio im je potreban neko pouzdan. Zato su Heroda okrunili za kralja Judeje. Vodio je svecanu
povorku od senata do Jupiterovog hrama gdje je pridonio zrtvu paganskim bogovima. Ovaj cin simbolizirao je mnoge kompromise
koje je morao uciniti da bi opstao na vlasti. Uz pomoc rimske vojske dosao je na vlast u Judeji. Dao je pogubiti hasmonejce
i jevrejsku aristokratiju koji su podrzavali njegove neprijatelje 8 one koji nisu zeljeli da nad njima vlada neko koje
saveznik Rima).
Kada je OKTAVIJAN (kasnije postao car August)31. pne poratio Marka Antonijau bici kod Akcija i postao vladar Rima Herod je
shvatio da bi njegovo prijateljstvo sa markom Antonijem moglo pobuditi sumnju. Odlucio je Oktavijana uvjeriti u odanost, k
oji mu je zauzvrat dao vlast nad vecim podrucjem.
Herod je ucvrsti svoju vlast i osigurao bogatstvo kraljevstvu. Jeruzalem je postao centar helenisticke kulture. Zapoceo je izgradnju nove palace u sklopu jeruzalemskog hrama. Izvor njrgove moci i okosnica politike bilo je prijateljstvo sa Rimom. Bio je apsolutni vladar u Judeji. Imao je veliki uticaj na svecenike i na te funkcije je postavljao koga je htio.
Imao je 10 zena i svaka je zeljela da njen sin naslijedi oca. Dvorske spletke su pojacale njegovu sumnjicavost i okrutnost. U napadu ljubomore dao je ubiti najdrazu zenu Mariamnu i zadavati njena 2 sina ( navodno su skovali zavjeru protiv njega). Po nekim izvorima bio je svjestan da ga narod ne voli i zato je odlucio pobrinuti se da njegova smrt bude popracena zaloscu, a ne radovanjem. Da bi to postigao uhapsio je neke ugledne licnosti Judeji i naredio da ih pogube kad se objavi da je umro. Ova zapovjest nije izvrsena.
Nakon njegove smrti Rim je novim vladarom proglasio njegovog sina ARHELAJA, va druga 2 sina bili sunezavisni knezovi TETRARSI. ANTIPA je vladao Galilejom i Pirinejima, a FILIP Iturejom i Trahonitidom. Arhelaja nisu voljeli ni Rimljani ni podanici. Svrgnut je od strane Rima koji je postavio svog upravnika koji je bio predhodnik PONCIJA PILATA. i dalje Filip i Antipa su vladali dodjeljenim podrucjem.
10. 11. 2009.
Berlinski zid
Berlinski zid podignut je 13.08.1961. godine. Odvajao je istocni od Zapadnog Berlina i teritoriju Demokratske Republike Njemacke srusili su ljudi. Na zidu je stradalo 136 osoba. Zid je srusen prije 20 godina 09.11, a poslije 11 mjeseci njemacka se ujedinila.
Sta za zapad znaci rusenje ovog zida? Ujedinjenje.
Sta imamo na drugoj strani?
Raspad Varsavskog pakta. Raspad SSSR. Rusenje socijalizma kao drustvenog uredjenja i vracanje u kapitalizam.
Zapad je odnio pobjedu. Ujedinili su se u EU i sada haraju po bivsim socijalistickim drzavama. Obecavaju im sve i sva samo da ispune odredjene uslove i da udju u EU. Ulaskom u EU iste nebi dobile nista samo jos vecu bijedu. Onda bi bila legalizovana njihova kolonizacija.
Sta smo mi dobili? Zapad je napravio nevidljivi zid oko nase drzavei neda nam bez viza nigdje da idemo. Evropa slavi rusenje zida. Mi nemamo razloga da to slavimo.
19. 10. 2009.
Balkanske podjele
Na Balkanskom poluostrvu izmijenilo se mnogo gospodara. Gospodari su cesto ratovali medjusobno, pa se narod medjusobno borio.
U jednom periodu zivjeli smo u miru, slozi, slobodi, ljubavi. Onda su dosli gospodari zla i doslo je do rata. Poslije ovog nemilosrdnog rata narod zivi u stanju hipnoze. Sanjamo otvorenih ociju o slobodi i miru ili jos uvijek o krvavoj proslosti. Jedni su za slobodu drugi za rat. Mozda je to i normalno, ako se uzme u obzir da smo skoro izasli iz rata.
Svi ratovi nose izgubljene zivote, grobove, razocarenja... To su gubici bez dobiti. Nakon toliko godina trebali bi da prestanemo sanjati i da pocnemo normalno da zivimo bez mrznje i razmisljanja o tome sta nam je i ko ucinio.
Trebalo bi prekinuti razmisljati o proslosti. Narod Balkana ne da je opterecen nedavnom prosloscu, on je opterecen i ranijom, koja se dogodila prije vise stotina godina. To je balkansko proklstvo. Ono nam neda da pustimo mrtve da mirno pocivaju, a da mi gradimo svoju buducnost. Javlja se kao nacionalpatriotizam. Tjera nas da stalno ispocetka kopamo po proslosti, po grobovima, da prebrojavamo mrtve...
Mladi ljudi treba da prekinu sa ovakvim nacinom ponasanja. Oni treba da budu samo ljudi mladi, poletni, normalnog ponasanja kao sto su to i ostali ljudi oko nas.Oko nas ljudi zive normalno, raduju se zivotu, svojoj djeci, vesele se miru i slobodi, ne misle o nama, nasim mrznjama borbi...
Mi sami razmisljamo o tome koliko kojih ima, dijelimo se na nase, vase, moje tvoje... Ovakvim razmisljanjem stalno sijemo sjeme mrznje. Ovo kolektivno zlo treba pretvoriti u dobro. Treba da razmisljamo pozitivno. Zajednickim snagama uklonimo zlo koje su nam dali, a vratimo dobro koje su nam oteli. Mi to mozemo, ali samo zajednickim snagama. Zlo nosimo kao breme. Nasa moralna obaveza je da to zlo odbacimo. Odbacicemo ga samo tako ako ga uklonimo iz srca i razuma. Moramo sagraditi novu bolju buducnost, za one koji dolaze...
Sve sto sada imamo nametnuto nam je kroz vijekove. Nasljedili smo to od generacija, koje su ovdje zivjele prije nas. Za sve to ne treba traziti krivce, oni nam nece pomoci. Sve to mozemo i moramo uraditi sami.
Zato dragi moji, uzmite situaciju u svoje ruke. Nemate puno vremena. Pustite proslost istoriji. Pustite mrtve neka ih tamo gdje su... Krenite ka buducnosti. Neka ona bude mirna, slobodna, zdrava. Uzmite svoj svijet, svoje price, svoje zelje, svoje snove... to je ono sto je vase.
Proslost se ne moze zaboraviti, ali isto tako ne treba da budemo njeni robovi. Ona ne treba da zamjeni sadasnjost. Balkansko prokletstvo nije vrijedno nase paznje. Gradimo novu buducnost za nasu dragu djecu...
U jednom periodu zivjeli smo u miru, slozi, slobodi, ljubavi. Onda su dosli gospodari zla i doslo je do rata. Poslije ovog nemilosrdnog rata narod zivi u stanju hipnoze. Sanjamo otvorenih ociju o slobodi i miru ili jos uvijek o krvavoj proslosti. Jedni su za slobodu drugi za rat. Mozda je to i normalno, ako se uzme u obzir da smo skoro izasli iz rata.
Svi ratovi nose izgubljene zivote, grobove, razocarenja... To su gubici bez dobiti. Nakon toliko godina trebali bi da prestanemo sanjati i da pocnemo normalno da zivimo bez mrznje i razmisljanja o tome sta nam je i ko ucinio.
Trebalo bi prekinuti razmisljati o proslosti. Narod Balkana ne da je opterecen nedavnom prosloscu, on je opterecen i ranijom, koja se dogodila prije vise stotina godina. To je balkansko proklstvo. Ono nam neda da pustimo mrtve da mirno pocivaju, a da mi gradimo svoju buducnost. Javlja se kao nacionalpatriotizam. Tjera nas da stalno ispocetka kopamo po proslosti, po grobovima, da prebrojavamo mrtve...
Mladi ljudi treba da prekinu sa ovakvim nacinom ponasanja. Oni treba da budu samo ljudi mladi, poletni, normalnog ponasanja kao sto su to i ostali ljudi oko nas.Oko nas ljudi zive normalno, raduju se zivotu, svojoj djeci, vesele se miru i slobodi, ne misle o nama, nasim mrznjama borbi...
Mi sami razmisljamo o tome koliko kojih ima, dijelimo se na nase, vase, moje tvoje... Ovakvim razmisljanjem stalno sijemo sjeme mrznje. Ovo kolektivno zlo treba pretvoriti u dobro. Treba da razmisljamo pozitivno. Zajednickim snagama uklonimo zlo koje su nam dali, a vratimo dobro koje su nam oteli. Mi to mozemo, ali samo zajednickim snagama. Zlo nosimo kao breme. Nasa moralna obaveza je da to zlo odbacimo. Odbacicemo ga samo tako ako ga uklonimo iz srca i razuma. Moramo sagraditi novu bolju buducnost, za one koji dolaze...
Sve sto sada imamo nametnuto nam je kroz vijekove. Nasljedili smo to od generacija, koje su ovdje zivjele prije nas. Za sve to ne treba traziti krivce, oni nam nece pomoci. Sve to mozemo i moramo uraditi sami.
Zato dragi moji, uzmite situaciju u svoje ruke. Nemate puno vremena. Pustite proslost istoriji. Pustite mrtve neka ih tamo gdje su... Krenite ka buducnosti. Neka ona bude mirna, slobodna, zdrava. Uzmite svoj svijet, svoje price, svoje zelje, svoje snove... to je ono sto je vase.
Proslost se ne moze zaboraviti, ali isto tako ne treba da budemo njeni robovi. Ona ne treba da zamjeni sadasnjost. Balkansko prokletstvo nije vrijedno nase paznje. Gradimo novu buducnost za nasu dragu djecu...
Pretplati se na:
Postovi (Atom)