19. 05. 2011.

Travnicani u Tuzli


Ovih dana Tuzlu su posjetili antifasisti iz Travnika. Tom prilikom obisli su istorijske spomenike na Banji gdje se nalazi partizansko groblje NOB-e i groblje tuzlanske mladosti zrtve 25. maja, kao i Kapiju mjesto tragedije.














28. 04. 2011.

Nesreca u rudniku Banovici

U toku III smjene 26.04. u banovickom RMU doslo je do teske nesrece. U nesreci 3 rudara su teze i 2 manje povrijedjena. Rudari su vrsili redovno busenje u jami Omazici. Tom prilikom udarili su na zaostali eksploziv. Smatra se da je eksploziv zaostao iz predhodne smjene kad je vrseno miniranje. Teze povrijedjeni rudari nalaze se u Klinickom centru u Tuzli.

Pomocni radnik Senahid Kahvedzic (40), bio je u jako teskom stanju i doktori se bore za njegov zivot. Smjesten je na intenzivnu njegu i prikljucen je na aparat za disanje. On ima visestruke povrede, ociju, glave, prakticno cijelog tijela.

Teze povrijedjeni su jos Emir Gutic (33) i Admir Husic. (31). Admir Husic se nalazi na odjelu hirurgije, a Emir Gutić na ocnom odjeljenju.

Lakse su povrijedjeni Nihad Smajlovic i Muhidin Hasić i oni su nakon ukazane pomoći na UKC-u Tuzla pusteni kuci.

22. 01. 2011.

SRĐAN

- Biti ili ne biti, pitanje je sad - govorio je mladić dječačkog lica koji je naglas izgovarao replike iz Hamleta, prikrivajući gorčinu što ga je iznutra razdirala. Glas mu je bio odsječen, uvjerljiv, ali rasječen kao da se na samom izlazu iz grla dijeli na dvoje, jedan glas bio jači i otresitiji i drugi što ga je poput šapata pratio....
- Ima li smisla - pitao ga je sabesjednik dok im je razgovor prekidala tutnjava topovskih pucnjeva što su slali smrtonosne granate u pravcu Dubrovnika.
- Ima li smisla, ima li smisla - ponavljao je onaj dječijeg lica uz dubok uzdisaj, kao da se davi u svojoj nemoći prizivajući Šekspira u pomoć i nastavio - šta ako im pustimo da topovima pišu svoje drame po našim gradovima i našim životima? Čudili smo se razorenom Vukovaru, jaucima iz Sarajeva. Danas mi idemo na dubrovačko ratište i razaramo Stari grad. Mi hoćemo grad da srušimo oni nam nedaju, mi heroji oni kukavice, shvataš li? – pitao je u hladnu Trebišnjicu zagledan, čista rijeka nemirno korito lizala ne obazirući se ni na Šekspir ni topovsku jeku.
- Jaki su Srđo - čulo se kako je sagovornik imenom oslovio onoga sa dječijim licem što je uigravao ulogu Hamleta za predstavu baš te večeri, pogledajući na plakatu što je visila na vratima kafića. Sa plakate Hamlet prijetio visoko držeći u rukama mrtvačku glavu. Vidio se i datum crvenim flomasterom upisan: 27 januar, ali i mjesto, Dom kulture (mala sala).
- Nisu oni jaki, već smo mi nemoćni. Mi smo im dozvolili da ovu čaršiju pretvore u selo, da naše komšije otjeraju iz grada. Čak i one koje su sa nama mobilisali i slali u njihove ratove. Otkud nama Srbima pravo da protjeramo više od pola stanovnika grada i razaramo tuđe gradove, otkud?- I to znam, ali šta će mo mi pozorištem i Hamletom promjeniti Srđo? – nastavio je onaj sa čuđenjem šapćući, gledajući po gostima u kafiću koji su radoznalo gledali prema njihovom stolu klimajući glavom pozdravljajući ili čudeći se. Uobičajeni pozdravi u gradu zamirali, seljaci i ratnici svoje sa sobom u grad donosili. Čola, Kemo, Azra, Bijelo dugme, Merlin... utihli, po kafićima se orila pjesma đenerala Draže.
- Oni i hoće da nas prestraše, da nas slome i zagospodare našim gradom, našim životima. Naš strah je njihov saveznik a topovi naši čuvari Nenade - govorio je Srđo izgovarajući glasno sagovornikovo ime kao da strah razgoni i topove ućutkuje.
- U redu, znači igramo, pa ko dođe da dođe, a šta ako nam u sali struju isključe i prije policijskog sata?
- Čim su došli oni su struju isključili, mrak je njihov pratilac, mi smo navikli na svijeće, pa i bez njih će mo govoriti, vrištati... – govorio je Srđo i zastao zagledan kroz prozor.
- Vidiš li ti što ja vidim? - pitao je kao da mu se priviđa.
Ulicom između pijace, pune ljudi i policijske stanice, trojica bradatih vojnika sa oružjem u rukama vodila mladića vezana.
- Uhvatili Alena Glavovića... – čulo se od onih što su uz prozor sjedili.
Srđo je, slušajući naredbu srca ustao i krenuo. Na stolu ostavio čašu neispijenu probu nedovršenu. Hodao je ulicom pružena koraka, čudeći se kako niko ne zaustavlja nasilnike, bradate i pijane. Mislio je da će Alena policiji u stanici predati, čekao je da se nešto desi, ali se odstojanje između njega i siledžija smanjivalo. Narod se bradonjama sklanjao sa puta, bježao u stranu, dvojica policajaca izašla pred stanicu i gledala jedan drugoga, ali ništa nisu činili da mladića spase. Oni bradati, Alena doveli blizu stanice, jedan je iza pojasa nož izvadio, drugi je puškom okolo prijetio, treći je onome sa nožem pomagao da nemoćnog mladića obori.
- Ovako ćemo sve balije klati - čulo se kako onaj sa nožem vrišti.
E nećeš, u Trebinju nećeš klati seljačino četnička, pomislio je Srđo prije nego je pojurio prema onoj trojici. Onaj što je puškom prijetio bio je okrenut na drugu stranu, ona dvojica Alenu glavu umirivali da mu nož pod grlo prinesu. Srđo svom silinom na njih udario. Udario jednog pa drugog i prije nego se bacio na onoga sa puškom u rukama vrisnuo, «Bježi Alene».

Alen se podigao i trčao prema maloj ulici pored pijace dok u njoj nije i nestao.
- Udri ga majku mu vlašku - čulo se urlikanje jednog od bradatih, prije nego su kundacima i vojničkim cokulama počeli udarati Hamleta iz neodigrane a zakazane predstave u Trebinju, 27 januara 1993. godine. Srđo igrao svoju ulogu, koju mu je život režirao a on je besmrtno odigrao, sam.
Niko se pomjerio nije, narod se po pijaci posakrivao, policajci pred stanicom gledali jedan drugoga. Srđo ostao nepomičan na asfaltu. Samo Trebišnjica trčkarala nemirno koritom, ližući kamenje i vrbove žile, pretvarajući se u žurbi u bijelu pjenu što je u bukovima istinu skrivala.

Srđo je umro sedam dana kasnije. Ono Trebinjaca što je smjelo, pratilo ga do posljednjeg počivališta. Neko se prisjetio da je bio juniorski rekorder Bosne u plivanju, glumac amater, da još nije bio navršio 26 godina...
Srđin otac Rade Aleksić, opraštajući se od sina, okupljenima ponosno poručio: "Moj Srđo je umro vršeći svoju ljudsku dužnost". Okupljeni utihli pred ponosom oca i junaštvom sina, samo Trebišnjica i danas žuborom ponavlja Aleksićeve riječi: "... vršeći svoju ljudsku dužnost.

"EPILOG:
Pojašnjenje za čitaoce koji problem Bosne ne poznaju, Srđan je Bosanac pravoslavac (Srbin), Alen isto Bosanac ali musliman (Bošnjak).
Alen je ovaj zločin preživio zahvaljujući Srđi, preživio i Trebinje 1993. zahvaljujući nekim drugim dobrim ljudima.
Ubice Srđana Aleksića su izvedene pred sud i osuđene na male kazne. Oslikavajući vrijeme neljuda, advokat optuženih je tada rekao: "Tako mu i treba kada je branio balije".
Obilježavajući četrnaest godina od pogibije Srđana Aleksića, beogradska televizija je napravila film SRĐO, koji je emitovan u Bosni ali i u Srbiji. Na petnaestogodišnjicu ljudskog i herojskog čina Srđa je dobio svoju ulicu, ali ne u svom Trebinju ili Beogradu, već Sarajevu. U obrazloženju dodjeljivanja ulice izmedju ostalog stoji: "Bez ljudi kao što je Srđan Aleksić i njihovih herojskih djela, čovjek bi izgubio nadu u ljudskost a bez nje naš život nebi imao smisla".
Ni danas, petnaest godina poslije progona nesrba iz Trebinja, oni su još po svijetu razasuti....g.2008
Vidi više

29. 10. 2010.

Izbori u BiH

U Boisni i Hercegovini prosli su izbori. Opravdano se postavlja pitanje KUDA IDE BOSNA i HERCEGOVINA poslije izbora. Nepomirljiva su tumacenja izbora sto daje povod ocjeni kako se BiH nalazi u najvecoj posljeratnoj krizi. Ova ocjena je sasvim realna. Na uzavreloj politickoj pozornici postoje mnogi argumenti zato.


Na ovim izborima posebno se izdvajaju dvije cinjenice a to su veliki broj nevazecih listica i izbor Zeljka Komsica za clana Predsjednistva kao hrvatskog predstavnika. Nevazecih listica ima oko 130000 ili oko 8 %. Postavlja se pitanje regularnosti izbora. Veliki broj nevazecih listica daje pravo da se trazi ponovljanje izbora za clana Predsjednistva.

Uvijek se moze reci da je Predsjednistvo izabrano muckom i zakulisnim igrama. Komsicev izbor nije nezakonit, ali isto tako treba istaci da sam njegov izbor nema legitimaciju hrvatskog izbornog birackog tijela. Predstavnici bosnjackog i srpskog naroda za clana Predsjednistva imaju legitimitet svog naroda. Komsic je dobio vise glasova nego sto je cjelokupno tijelo Hrvata. Neko ce reci za njega su glasali Bosnjaci.

Dobro recimo da je to tacno. Kako su onda Bosnjaci mogli izglasati dva predstavnika u Predsjednistvo. ( i Bosnjaka i Hrvata). Ja se ne slazem sa ovom konstatacijom.

U BiH svi zaboravljaju jednu grupu stanovnistva, a to su oni koji nisu ni Hrvati ni Srbi niti Bosnjaci. Medju njima postoji jedna grupa kojakoja ne pripada ama bas ni jednoj naciji, a to su djeca iz nacionalno mjesovitih brakova. Djeca, zbog kojih se 1981. godine na popisu stanovnistva pojavila, kao sedma nacija, nacija Jugosloven. Upravo ovo biracko tijelo glasalo je za Zeljka Komsica. Zato ne treba kriviti Bosnjake za njegov izbor.

U BiH ce biti dobro onda kada ne budemo u njoj gledali sve kroz nacionalnu prizmu i ne budemo u njoj vidjeli samo 3 naroda. Dragi moji sta je sa ostalima, gdje su oni.

Da li oni uopste postoje ili su oni samo mrtvo slovo na papiru ako nas i tamo igdje ima....

04. 09. 2010.

Haos u bh obrazovanju

Piše: Prof.dr. Nermina Zaimović-Uzunović

BiH obrazovanje nalazi se u stanju haosa, sada pred početak nove školske godine. Da je ova tvrdnja tačna, vidi se najbolje na osnovu posljedica koje ukazuju na sve probleme.

Svima je jasno da ni fakultetsko obrazovanje nije nikakva garancija za posao. A sve počinje od političkih odluka.

Skupština posavskog kantona donijela je odluku da će učenike u osnovnim školama ovog kantona učiti samo profesori/učitelji, sa završenim prvim i drugim ciklusom fakultetskog obrazovanja ili 3+2 po Bolonji.










Postoje univerziteti na kojima se normalno za poslove asistenata zapošljavaju kandidati koji su završili samo prvi ciklus obrazovanja. Može se izvući zaključak da su za obrazovanje prvačića potrebni obrazovaniji profesori nego za obrazovanje za sticanje fakultetske diplome. Da li je to jedan od razloga što u izvještajima npr. Svjetske banke stoji da naši završenici sa diplomama imaju nedovoljno znanja i vještina da u BIH vode ozbiljne projekte koji će graditi njenu budućnost.

Početkom ljeta Parlament je odbio zakon po kom se traži da kandidati za polaganje pravosudnog ispita, imaju najmanje 240 ECST bodova ili prevedeno četverogodišnje fakultetsko obrazovanje. Danas i kandidati sa završenim trogodišnjim obrazovanjem , shodno BiH zakonima mogu polagati pravosudni ispit i biti podobni za buduće sudije, tužioce i advokate.

Je li to stvarno znači da najviše škole treba da imaju oni koji će učiti osnovce ili je možda sve ovo rezultat stanja haosa u obrazovanju. Ukoliko se ne naprave temeljne promjene u obrazovnom sistemu, posljedice će biti duge i bolne, jedna generacija građana BiH će ih duboko osjećati.

02. 06. 2010.

Prijateljstvo i ljubav

Prijateljstvo znaci druzenje. Ono moze biti fizicko ili preko msn-a. Osobe s kojima tako kontaktiras mogu ti biti drage i manje drage.
Prijatelj ti moze biti muskarac ili zena nije bitan spol.
Ljubav je ko zna zbog cega ista kao i ljubav, ali postoji  i razlika  izmedju ljubavi i prijateljstva.
Ljubav je dio zivota ili volis ili ne volis. Ona moze nastati virtualnim ili fizickim putem, kao i prijateljstvo. Samo sto je ljubav bolnija. Ona nastaje iz  prijateljstva. Zavisi kakva ljubav.
   Ljubav prema toj osobi kao ljubav prema prijatelju je nesto sto je neopisivo, nesto predivno. Ta ljubav moze opstati ili umrijeti.
Nije isto voljeti i biti voljen; ili voljeti, biti voljen, te zaboravljen i razocaran.

Ljudi ne vjeruju da ljubav i prijateljstvo preko neta mogu opstati i uspjeti. Zavisi da li se ta ljubav lomi kao casa od stakla.
Najgore je ako mislis da imas prijatelja,  godinu dvije a onda saznas da on ustvari nije tvoj prijatelj. Jednostavno sve pukne nestane.


PS
Ako imas prijatelja i volis ga; laze te taji nesto, zapamti ima boljih onih koji zasluzuju tvoje prijateljstvo.